Nekad oštri i kritični, Hützovi stihovi danas zvuče kao da su prepisani s pozadine bočice vode, pa se čini kako je gazda Gogolj ključeve svog bordela predao nekoj Coehlovoj korporaciji i na taj način napokon do kraja prokurvao nekoć dobru javnu kuću.
U najavnom singlu novog albuma gypsy punk trupe Gogol Bordello, njezin se predvodnik Eugene Hütz obračunava ni manje ni više s filozofskim nasljeđem Renéa Descartesa i onim prirodnoznanstvenim Charlesa Darwina, a u obrazloženju kaže da se izruguje toj slavnoj kartezijanskoj “crap fuck shot” filozofiji nudeći alternativu: “I feel, perceive and experience, therefore I motherfucking rock”. Ako je temelje te svoje alternativne filozofije iscrtao na albumu “Seekers and Finders”, a sve upućuje na to da jest, može se zaključiti da bi bilo bolje da se držao svojeg dosadašnjeg političkog aktivizma temeljenog na zalaganju za prava imigranata, ili da je barem ostao posvećen hedonističkim užicima, nego da je stao inzistirati na duhovnom prosvjećenju, probijanju u svoje više ja, promišljanju providnosti, te traženju i nalaženju, što su samo neke od ispra(z)nih tema ove ploče.
U današnje vrijeme, Hütz jaše upravo na valu antiintelektualizma koji je i doveo do ove političke situacije u kojoj je njegov hit “Immigraniada” aktualniji nego ikad. Nekad oštri i kritični, njegovi stihovi danas zvuče kao da su prepisani s pozadine bočice vode, pa se čini kako je gazda Gogolj ključeve svog bordela predao nekoj Coehlovoj korporaciji i na taj način napokon do kraja prokurvao nekoć dobru javnu kuću.
Situacija možda ne bi bila u tolikoj mjeri tragična da isti princip nije prenesen i na samu glazbu. Gogoli su znali zapakirati uistinu odlične albume kada bi se udružili sa slavnim producentskim imenima kao što su Steve Albini na “Gypsy Punks: Underdog World Strike” ili pak Rick Rubin na predzadnjem, hitovima nabijenom “Trans-Continental Hustle”. Sada se producentskog posla prihvatio sam Hütz i pjesme, upravo kao i stihove, nabio s mnogo zvuka, a malo pravog sadržaja. Osjeća se prevelik teret u pjesmama srednjeg tempa koje su rijetko bile njihov forte, ali još više u onim bržima koje zvuče kao slabije verzije onoga po čemu je Gogol Bordello oduvijek prepoznat kao atrakcija među publikom.
Načelno će se među ovih jedanaest pjesama naći dosta novijeg utjecaja americane koja bendu u pravilu ne leži uz Hützov slavni tvrdi naglasak i istočnoeuropski instrumentarij predvođen violinom Sergeyja Ryabtseva te harmonikom Pashe Newmera. U naslovnoj pjesmi ugostit će Reginu Spektor, da bi sav potencijal njezina nevjerojatnog glasa iskoristili da otpjeva potpuno jednostavnu i nezanimljivu melodiju i jednako banalne stihove o tome kako smo svi na ovome svijetu samo bezglavi jahači i kako neće svatko koji nešto traži to i naći. Većina pjesama nije vrijedna spomena, bilo da govore o nedjeljivosti i neuništivosti obitelji kao “Familia Bonfireball”, ili nose trash naslove kao “Love Gangsters”. I igra li se to Hütz iz nekog neobjašnjivog razloga s imenima pjesama Nicka Cavea (“Saboteur Blues”/”Abattoir Blues” i “You Know Who We Are”/”We No Who UR”)?
Gogol Bordello nastupit će na prvi dan prosinca ponovno u zagrebačkoj Tvornici kulture i nema razloga sumnjati da će opet prirediti raskalašenu feštu na kakve smo od njih navikli, ali album “Seeker and Finders” nije donio ni jedan dobar razlog zašto bismo ga pamtili i možemo se nadati da je riječ tek o fazi koju Eugene prolazi, te da će se vratiti sebi svojstvenim temama, te ponovno naći nekog pametnog producenta koji će iz potencijala ovog benda izvući više nego što su sami uspjeli na ovoj ploči.
Ocjena: 4/10
(Cooking Vinyl, 2017.)