Odsviravši najemotivniji dio koncerta sa svojim triom, pijanist Joey Calderazzo kazao je publici kako mu naslovi pjesama nikako ne idu u životu pa je tako i recentni odsvirani komad iz njegovog opusa doživio tu sudbinu i ostao bez naslova.
Veselio me sinoćnji nastup Joey Calderazzo Trija u dvorani Blagoje Bersa Muzičke akademije u Zagrebu kojim je ujedno i otvoren novi jesenski Ciklus Jazz.hr-a. Slušao sam ga i gledao do tada u nekoliko formacija kao sidemana i uvijek je briljirao, posebice s kvartetom Branforda Marsalisa u Studentskom centru 2009. godine kada je uz koncert Wayne Shortera to definitivno bio ‘It’ događaj Zagreb Jazz Festivala (festivala koji je nažalost ugasio svoje postojanje, čime je Zagreb izgubio jedno od najboljih jazz događanja ikad pokrenuto).
Praćen bubnjarom Donaldom Edwardsom i kontrabasistom Benom Wolfeom, Calderazzo je po prvi put pred zagrebačku publiku izašao kao vođa sastava. Predstavio se na početku kao dobro raspoložen lik, otvoren za komunikaciju prema publici, sklon improviziranju u obraćanju kao i kad je za glasovirom. Skidao je tako sako na početku nastupa, a potom i kravatu kad je netko to zatražio iz publike.“Take the shirt off!“ začuo se tad ženski glas, a Calderazzo je nasmijano rekao da će te večeri skinuti sve. Svakako je to bio obećavajući uvod u koncertnu večer. No kako je vrijeme odmicalo izostalo je tog žara u svirci.
Trio je općenito više bio raspoložen za melankolične brojeve, kao što je i želja ritam sekcije za solo izlete bila poprilično štura. Poznato je da jazz sastavi često izlaze na pozornicu bez unaprijed dogovorenog popisa melodija koje će izvesti, prepuštajući se emociji i feedbacku da ih vodi kroz nastup, no Calderazzov trio kao da je bio na nekoj probi. Lider benda kao da je popustio spone liderstva. Bio je daleko od jednog Branforda Marsalisa koji svoje glazbenike drži na oštrici. Već se u prvom dijelu koncerta ustao s klavirskog stolca i pitao publiku što želi sljedeće čuti, čime je publici razbio imaginaciju da tu postoji neka koncepcija ozbiljnog nastupa.
Kad se netko iz publike uključio i viknuo „Misterioso!“ Theloniousa Monka, Calderazzo se okrenuo prema kontrabasisti Wolfeu upitnim pogledom, na što je ovaj odmahnuo glavom čime je bilo jasno da se to baš i neće moći dogoditi. Pa sad, prilična je blamaža postaviti se tako frajerski prema publici, a onda se pokunjeno povući kad netko blebne ime klasika za koji se očekuje da je svima na pozornici obavezno štivo. Izmaknuo je pijanist tako tepih ispod nogu svom kontrabasisti. Skinuo mu auru i svaku njegovu solu točku koju je imao te večeri učinio manje ‘misterioznom’ publici. Onaj osjećaj kad si više sretan što kontrabasist nije pogriješio, nego što se opio virtuoznošću jer ga je sam lider benda pred svima označio kao najslabiju kariku. Splasnuo je entuzijazam i na pozornice nakon tog „Misterioso incidenta“.
Sve se nekako odvijalo bez žara, da bi prvi snažniji moment uslijedio kad je trio odsvirao novi komad koji još uvijek nema naslova, jer se Calderazzo požalio kako mu nazivi skladbi zadaju veće probleme od njihova skladanja. Ta skladba „Bez naslova“ bila je okidač za Calderazza koji je potom odsvirao također emocijama nabijenu „Hope“ s albuma „Songs Of Mirth And Melancholy“ kojeg je snimio zajedno s Branfordom Marsalisom, a nakon nje izašla je iz njega priča o nastanku te pjesme nade u borbi protiv bolesti i tome kako je prije dva tjedan držao ruku čovjeka na samrti dok je supruga istog puštala upravo tu Calderazzovu skladbu koju smatra najboljom na svijetu.
Možda je upravo taj sami kraj koncerta donosio objašnjenje za melankolični neujednačeni koncert jednog pozitivnog i dobrohotnog glazbenika kojeg je očito gušila ta introspekcija nedavno proživljenog. Kao da mu je bend bio suvišan na pozornici. Na kraju ga se potpuno i riješio. Calderazzo je sam izašao na bis i prepustio u dvije naredne skladbe da prsti prate njegovu melankoliju tog gotovo dvosatnog nastupa.
Čudna koncertna večer, čudnih pomućenih misli. Kao da je nekako ocrtala čudne pomućene misli i događaje ovog našeg prostora i vremena. Kao neki olovni san u kojem je sve izmješteno i izvitopereno, a sve kao doima normalnim. San koji dodatno pojača sam izlazak iz dvorane kad se nakon svega u toj vlažnoj večeri uživo uvjerite da je Muzička akademija nekako dospjela na Trg Republike.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
