Ovoga petka u dubokoj starosti s ništavilom se stopila istinska ikona Hollywooda, arhetip karakternog glumca, strastveni ljubitelj glazbe i smjerni nihilist Harry Dean Stanton.
Neprestano se pitamo što je “smisao života”. Ljudima se gotovo nemoguće pomiriti s činjenicom da smo na ovome svijetu tek jedno kratko vrijeme, a da to nije dio nekog većeg narativa, pa stoga izmišljamo bogove, religije i živote koji nas čekaju nakon ovoga, u kojima će sve doživjeti neki konačan rasplet, kao u holivudskom filmu. U takvom bijegu se jednostavno izgubi iz vida glavna zadaća postojanja, a to je učenje prihvaćanja života kakav on jest: težak, kratak i besmislen.
Za život glumačke legende Harryja Deana Stantona ne može se reći da je, prema uobičajenim standardima, bio kratak. Ove je godine napunio devedeset i jednu, ali već dugo je bio pomiren sa svojim odlaskom. “Stariš. Na kraju prihvatiš sve u svom životu – patnju, stravu, ljubav, gubitak, mržnju – sve,” izjavio je. “Sve je to film, cijela ta fantazmagorija. Sve je besmisleno i ne postoje konačni odgovori. Jednostavno je tako. Postoji samo jedan trenutak. Budi miran i vidi što će se dogoditi. I sve se savršeno odvije. Moraš ići onkraj svijesti.”
Harry Dean Stanton rođen je na farmi duhana u Kentuckyju 1927. godine. Kao dječak odlučio je da će se u životu baviti svojim ljubavima, a to su bile i ostale glazba i gluma. U svojoj je bogatoj karijeri glumio u više od stotinu filmova, počevši s manjim, ali upečatljivim ulogama prije više od šezdeset godina. Bio je arhetip karakternog glumca, koji je i u najmanjim ulogama redovno ukrao svaku scenu u kojoj bi se pojavio.
Nemoguće je napamet pobrojati sve kultne filmove u kojima je glumio, od “Aliena” Ridleyja Scotta, preko “Bijega iz New Yorka” Johna Carpentera do Scorsesejeva “Posljednjeg Kristova iskušenja”, a bio je i blizak prijatelj Francisa Forda Coppole, kao i Davida Lyncha, u čijim se filmovima redovno pojavljivao, pa tako i u novom “Twin Peaksu” koji je netom završio s emitiranjem.
Ključnu ulogu karijere odigrao je u filmu Wima Wendersa “Paris, Texas”. Uloga izgubljenog, šutljivog i slomljenog Travisa neponovljivo je postignuće, a za nju ga je odabrao scenarist Sam Shepard, koji nas je napustio tek nekoliko mjeseci prije Stantona. Jednu od svojih posljednjih uloga odigrao je ove godine u redateljskom prvijencu još jednog sjajnog karakternog glumca, Johna Carrolla Lyncha, u filmu “Lucky”. Harry Dean je u toj ulozi odigrao devedetogodišnjeg ateista na duhovom putovanju, a oni koji su film već imali priliku vidjeti tvrde kako je Stantonova izvedba u njemu vrijedna nominacije za Oscar. No koja nije?
Stanton je svoju priču, kao i stavove o životu podijelio s publikom u izvrsnom dokumentarcu “Partly Fiction” iz 2012. godine. U njemu nalazimo tijelo nagriženo zubom vremena, a um oštar poput britve, pomiren sa skorim odlaskom u njegovoj verziji Zena. U jednoj od pamtljivih scena nalazimo ga u razgovoru s Davidom Lynchem koji ga intervjuira:
Lynch: “Kako bi se opisao?”
Stanton: “Nema ničega. Ne postoji jastvo.”
Lynch: “Kako bi htio da te pamte?”
Stanton: “Nije bitno.”
Lynch: “Kakve si snove imao kad si bio dijete?”
Stanton: “Noćne more.”
Harry Dean nikada nije prestao svirati i pjevati. Kao soundtrack spomenutog dokumentarca “Partly Fiction” objavljen je i album na kojem Stanton svojim staračkim glasom u pratnji gitare pjeva dirljive verzije standarada kao što su “Tennessee Whiskey”, “Danny Boy” ili “Everybody’s Talkin'” Freda Neila. I ta ploča ostat će kao dokument svestrane strasti ovog holivudskog mudraca koji je svijetu pokazao kako živjeti, a još više kako umirati.
“Imam 87 godina,” izajvio je tada u intervjuu. “Jedem samo kako bih mogao pušiti i ostati živ. Jedini strah koji imam jest koliko će se dugo zadržati moja svijest nakon što mi tijelo ode. Samo se nadam da nema ničega, kao i prije nego sam se rodio. Nisam vjernik, sve su religije makrokozmos ega. Kad je čovjek počeo razmišljati kako je odvojena osoba s odvojenom dušom, nastala je nasilna situacija. Ponor, koncept ništavila, plaši veći dio ljudi na ovom svijetu. I sam proživljavam napade anksioznosti. Znam za strah od tog ponora. Moraš naučiti umrijeti prije nego umreš. Odustaneš, predaš se ponoru, ništavilu.” Ovdje ga je prekinuo telefonski razgovor: “Hej, stari… Baš me intervjuiraju. Razgovaramo o ničemu. Duboko smo u ničemu, više mi ni ne postavlja pitanja.”
Ne preostaje nam drugo nego da se sa Stantonom pozdravimo i zaželimo da ga na drugoj strani nije dočekalo ništa, jer druge strane ni nema.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
