Konačno je objavljen dugo pripreman i dakako koncertno testiran eponimni prvijenac subverzivne američke super-grupe.
Malo je priča o čvrstoj vezi koju kao sastav imaju Tom Morello, Tim Commerford i Brad Wilk. Malo je priča o takvim bendovima koji ‘dolaze u paketu’ i koji kad promijene frontmena postanu novi bend, a svaki put su donijeli recolucionarne stilske izmjene i osvježenja.
Naravno i dalje najjače poglavlje ostaje ono s Rage Against The Machine kad ih je predvodio ‘Che Guevara’ glazbenog svijeta devedesetih, Zack da la Rocha, čovjek koji je općenito unio najveću količinu pravedničkog gnjeva u modernu glazbu, općenito gledano. O značenju kasnijeg projekta Audioslave u kojem se u ulozi frontmena našao pokojni glas grunge generacije Chris Cornell, sve više govori vrijeme i pjesme koje su ostale, a sve manje priče o nekakvim ‘izdanim idealima’ koje su ih svojevremeno pratile iz puritanskih kritičarskih krugova. Ako se uzme da je riječ o prvom američkom bendu koji je 2005. nastupio u Castrovoj Kubi, dakle desetljeće prije Stonesa, i nakon toga na domaćem terenu nadziran kao sumnjivi protudržavni element, kako mi je osobno u intervjuu potvrdio sam Cornell, onda i ta epizoda govori o stavu i karakteru, a ne o izdaji ideala.
Posljednje Morellovo, Commerfordovo i Wilkovo udruživanje, ovog puta s nepatvorenim revolucionarima američkog rapa; Chuck D-ijem, B-Realom i DJ Lordom vratilo ih je na buntovničko ishodište – u Rage Againt The Machine. Ponajviše iz razloga što je set lista ovogodišnje ljetne turneje bila temeljena na sedamdeset posto udarnog RATM materijala. Prophets Of Rage su i glazbeno ishodiše RATM-a zbog snažne poveznice na crossover hardcorea, metala i hip hopa, koji je upravo spomenuti instrumentalni trojac gotovo i izmislio, jer ruku na srce, još od Rubinovog rada s Beastie Boysima i križanjem sa Slayerom, preko kasnijeg „Bring The Noise“ Public Enemyja i Anthraxa, hip hop i najekstremniji pravac metala je konstantno tražio zajednički jezik, ali nikad to nije sjelo kao što je sjelo s pojavom eponimnog Rage Against The Machine albuma 1992. godine.
Prophets Of Rage mogli bi se čak gledati kao neka vrsta naknadno snimljenog prequela RATM-a jer ga vokali Chuck D-ija i B-Reala čvrsto drže u domeni old skula, dok tutnjava iza njih nepogrešivo pripada RATM-u, što se dakako nije moglo reći za Audioslave. Reći da Prophets Of Rage spadaju u konfekcijski domet današnje post moderne, mogao bi tvrditi samo netko tko nije uživo iskusio malj i nakovanj ovog benda. Zagreb je imao tu prigodu iskusiti ga ljetos na Šalati na koncertu koji je po atmosferi bio među ponajboljima, ako ne i najbolji ove godine. To se ne bi moglo dogoditi da spomenuta postava nije čvrsto srasla u bend kao cjelina. Dakle, nije to ‘RATM bez de la Roche + Chuck D, B-Real i DJ Lord’, to je uistinu punokrvni novi bend s igračima koji imaju vjerodostojno pravo crpiti najbolje iz svoje prošlosti, ne samo RATM, već i Public Enemy (koje nipošto ne treba gubiti iz vida), jer POR je jednako moćna nadogradnja Public Enemyja koji nikad nije imao ovako moćan i napucan instrumentarij iza sebe.
U tom smislu gledano, Prophets Of Rage predstavljaju pročišćenje rapa od uloge najsnažnijeg konzumerističkog motora u kojoj se zatekao otkad je prestao biti istinski glas geta. S druge strane, ako zavirimo u obrazac metala, može se reći da su prave poruke konačno našle prave riffove i time dobile konkretan kontekst – kontekst kakav je metal imao u drugoj polovici osamdesetih i devedesetih, kad je doživio najveću moguću ekspanziju, a tada je društveno-socijalni kao i politički karakter bio neizbježan u tekstovima.
Od uvodne „Radical Eyes“ preko „Unfuck The World“, „Legaize Me“, „The Counteroffensive“, do završnih „Who Owns Who“, „Hands Up“ i „Smashit“ Prophets Of Rage precizno udaraju u mitove globaliziranog kapitalizma u želji za promjenom matrice ponajviše u mentalnoj sferi današnjeg svijeta koji za razliku od nekadašnjeg dobar dio života provodi u ‘internetskoj realnosti’. Mogao bi netko reći kako nedvosmisleno stajanje iza znakovlja crvene petokrake i čvrsto uzdignute šake promašuje poantu za nekoliko desetljeća i da je u to očajničko hvatanje za neke marksističke premise, ali ako pogledamo današnji svijet u kojem bujaju raznorazni supremacistički, neonacistički i fašistički pokreti sa svojim pogubnim ideologijama, uistinu je potreban netko tko može odaslati parolu „Unfuck the World“ i to iz benda koji baštini najjače momente crne i bijele kulture udruženi pod jednim egidom i na albumu kojeg morate odšarafiti glasno (u ‘udarničkoj’ produkciji Brendana O’Briena) jer vam se nameće kao nabrijani sparing partner s kojim se trebate suočiti.
Ovi ‘bikovi’ također razvaljuju ‘paradu’, da parafraziram naziv pjesme RATM kojom se kritizira agresivnost američke vanjske politike, ali ovdje u sasvim drugom kontekstu, ako se scena usporedi s paradom kojoj je svrha postala samodostatnost. Tugovanje za utihlim ‘glazbenim Che Guevarom’ bilo bi razmaženo i nepotrebno cendranje. Možda Chuck D i B-Real nemaju takav specifični megafon u glasnicama poput de la Roche, ali teško je nevjerovati onome što i kako kažu. Uostalom, Morello, Commerford i Wilk nikad nisu pjevački mikrofon ustupili papcima.
Ocjena: 8/10
(Caroline / Concord / Prophets of Rage / Universal, 2017.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
