Najdugovječniji zagrebački festival alternativnog i indie zvuka sinoć je navršio 18. rođendan.
Čast za otvoriti 18. Žedno uho pripala je makedonskom instrumentalnom triju Rib i bristolskim diskoidnim rokerima Fujiya & Miyagi. Močvara je bila ugodno popunjena, a raspoloženje na nivou među poznatim licima koja iz godine u godinu pohode koncerte u organizaciji Mate Škugora.
Makedonski gosti doslovce su sa svakom novom izvedbom privlačili jednog po jednog znatiželjnika da bi se na kraju 45-minutnog nastupa okupilo dovoljno ruku da ih se isprati pristojnim aplauzom. Možda bi ishod bio i bolji da nam u mnogim slučajevima informacije iz regije često ne dolaze ‘na kapaljku’ i da postoji dovoljno ljudstva u alternativnim medijima i da se ranije posvetila pažnja ovoj svojevrsnoj super-grupi koju sačinjavaju prekaljeni makedonski glazbenici, počevši od Džana Kuča, bivšeg bubnjara Bernays Propagande i Xaxaxa, gitarista Janeta Trajkovskog koji svira i u grupi June, kao što je s grupom SIZ prošle godine svirao ispred Gang Of Four u Zagrebu, a u istom bendu je svirao i treći član, također gitarist Ivica Dimitrijević.
Rib su u zanimljivom crossoveru post punka, rockabillyja, surfa i alternativnog rocka uistinu bili „Something Completely Different“, kako uostalom sugerira i naziv njihovog prošlogodišnjeg albuma. Njihov nastup nije bio suha egzibicionistička igra s temama, već uživljeno žanrovsko krstarenje puno groovea koji je zračio dovoljnim magnetizmom da prvopridošle zadrži u dvorani Močvare. Dakako, bila je to dobra prilika za poslušati zanimljiv bend koji zbog klasičnog problema isplativosti ne možemo tako često vidjeti i čuti u gradu.
Fujiya & Miyagi bili su sasvim druga priča i dakako očekivano veći magnet za publiku koja je zaplesala već s uvodnom „Ankle Injuries“. Ugodno laidback ozračje sparenog kraut rocka s discom širilo se potom sa „Solitaire“ s posljednjeg, ovogodišnjeg, eponimnog albuma, s kojeg je nešto kasnije izvedena i „Freudian Slips“ da bi „Seratonin Rushes“ i „Impossible Objects Of Desire“ bile sačuvane za bis.
Gitarist i pjevač David Best u do grla zakopčanoj bijeloj trenirci više je podsjećao na nekog zalutalog repera u neobičnoj glazbenoj ulozi u kojoj kao da nekako nije zračio s dovoljno adrenalina. Iako su prvi redovi bili rasplesani, u drugom dijelu koncerta i središnjem dijelu Močvare takav output uz uglavnom nepromjenjivu ritam matricu (u kojoj je, dakako, bilo ‘varijacija na temu’) ubrzo je donio mali zamor materijala za sve one izvan dancefloor stanja svijesti. A opet, možda su Fujiya & Miyagi samo bili žrtve mog osobnog dojma od prethodne večeri i koncerta benda Motorpsycho koji je u Vintage Industrialu u raskošnom dvosatnom gigu dočarao gotovo sva najznačanije poglavlja rocka, nakon čega bi nemali broj njih zvučao flatlinerski.
No, opet, Rib prije Fujiya & Miyagi zvučao je daleko srčanije, zanimljivije, eksperimentalnije i uživljenije. Dakle, nosili su sve one glazbeno istraživačke osobine i impulse koje smo navikli dobivati od Žednog uha. Stoga bez obzira na bristolsko zaleđe i u današnje vrijeme tako moderno prekrajanje disco obrazaca, Makedonci su bili ti koji su prvu večer održali glazbenu lekciju na nivou.