Bio sam na mnogim generacijskim i važnim okupljanjima i koncertima u Zagrebu, ali ono što se dogodilo na povratničkom koncertu Tram 11 u subotu je priča za sebe. I da, djelovala je proročanski, jer Zagreb ključa. U to više nema sumnje.
Spektakularni pozivi na bis nakon dvosatnog nastupa, konstantna euforija i paljenje bengalki, svi kao jedan u Domu sportova ispunjenom do posljednjeg mjesta i rasprodanom mjesec i pol dana prije održavanja – Tram 11 vratili su se na scenu kao niti jedan izvođač prije njih nakon gotovo desetljeća i pol izbivanja s nje. Vratili su se kao pobuna svakog kvarta u ovom gradu podgrijavanja tinjajućim nezadovoljstvom i uništenom budućnošću. Vratili su se kao katarza. Ne, to u subotu nije bio samo koncert. Bilo je to nešto više. Kao što ni Tram 11 nisu samo hip hop sastav kojeg dugo nije bilo. Te večeri 11. studenog bilo je jasno da Tram 11 nikad nije ni otišao.
Njihovi stihovi i rime duboko su ukorijenjeni u Zagrebu. Njihova publika nisu ni lijevi ni desni, već oni zajebani koji su ostali, ili znaju da će ostati, kratkih rukava. Oni su konstantna omiljena lektira svih onih kojima nitko ne štiti leđa, koji nemaju za roditelje tajkune i političare, koji neće naći posao u struci, već za one preko čijih leđa se lomi konstantna kriza, a takvih je puno, posebno mladih.
Sličan profil publike nekad se mogao vidjeti na nogometnim utakmicama u navijačkim delirijima. Ali i nogomet je propao, potrošio sve kredite i odavno nema ujedinjujuću snagu kakvu su u subotu imali stihovi Tram 11. A ti stihovi udaraju u dušu brojnih ‘klošara i klošarica’, kako sami Tramovci u slengu zovu svoje istomišljenike. Ono što oni osjećaju, Tram 11 je davno sročio, a stvarnost danas pokazuje da su bili u pravu i da se ništa nije promijenilo.
Posebnost tog koncertnog događaja leži u tome što to za publiku nije bio hoch izlazak u nostalgični trip, već odlazak na aktualni prosvjed. Razlika je samo u tome što su glazba i vizualni efekti bilo sastavni dio tog prosvjeda. Oni su samo bili element više da svi postanu ”jedno’ – jedno koje derivatom agonije i euforije zaziva „Pad sistema“, jer je sistem loš i sistem je sve izdao.
Tram 11 na pozornici Doma sportova vjerojatno ni sami nisu očekivali da mogu biti tako masovno prihvaćen, važan i snažan akcelerator jedne nove situacije. Čak se ni General Woo nije u jednom trenutku mogao suzdržati, te je rekao: „Svi će oni završiti u zatvoru majku im jebem lopovsku!“, što je euforično bilo prihvaćeno, jer u konačnici se zazivala pravda. Cijeli koncert je općenito bio u ozračju pravde. Zato je publika i zvala toliko dugo, glasno i uporno svoje heroje nazad na pozornicu. Svi su htjeli da to ozračje pravde potraje. Bila je to i pravda za sam Tram 11 i njihovu dosadašnju sudbinu.
Najupečatljiviji trijumf gradskih aktera koji niti u jednom trenutku nisu prodali ono u što su vjerovali od početka. Naravno da je tu riječ o Targetu i Generalu Woou i tom trenutku kad su ponovno zajedno na istoj pozornici u što gotovo nitko nije više vjerovao. Targetovo pojava doživljavala se poput uskrsnuća. Posrnuli heroj o čijoj se sudbini raspredalo na svakoj kvartovskoj klupici na kojoj se okupljala ekipa – lik koji je išao do kraja i koji je puk’o, a onda se vratio. Vjerojatno ni Shaun Ryder nema takvu karizmu u svom Manchesteru. S druge strane General Woo kao potpuno oprečni karakter – uporni ‘kralj dima i rima’, te neupitne izvrsnosti u svojoj dugogodišnjoj solo karijeri. Zajedno na pozornici poput dvojice Mesija za onaj Zagreb čiji gnjev tinja ispod površine.
No nije samo euforija vladala oko njih. Bilo je dovoljno da Woo samo izgovori ime El Bahateeja pa da dvorana eksplodira od oduševljenja. Na pozornici su im se pridružili mnogi; Baby Dooks, DJ Frx, Koolade, Renmen… cijela plejada prvog i drugog vala zagrebačkog hip hopa. Renmen je posebno bio dirnut cijelom situacijom prepričavši svoje oduševljenje time što je na putu do Doma sportova ‘vidio toliko klinaca koji briju ispravno i na hip hop’. A ‘klinci’ su znali sve tekstove. I „Pismo 1“ i „Pismo 2“, i „Malu na stranu“, i „Lančana reakcija“, i „Za sve oko mene“, a o „Čovječe ne ljuti se“, „Vrućina gradskog asfalta“, „Hrvatski velikani“ i „Pad sistema“ da se i ne govori. One su bile katarze posebnih amplituda. U njima su se stopile generacije koje dijele istu emociju i isti bunt. Dom sportova je te večeri bila najvrelija dvorana u gradu. Jest da se taj spektakl po svemu sudeći mogao bez problema održati i u Areni na Laništu, ali to jednostavno ne bi bilo to. Znaju heroji zagrebačkog undergrounda da se jedino u ledenoj dvorani može rastaliti zagrebački asfalt.
Metaforički kazano; Zagreb je u subotu bio pod reperskom upravom. I bio je živ, razuzdan, raspjevan, iskren, nabrijan, napušen, gnjevan i sretan. Da su kojim slučajem Tram 11 politička opcija, na lokalnim izborima bih glasao za njih. Oni stvarno znaju što ovom gradu treba.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
