‘A Beautiful Thing: IDLES Live at Le Bataclan’ i smisao live albuma

Zašto, unatoč mišljenjima nekih glazbenih novinara, albumi uživo još uvijek imaju smisla.

“A Beautiful Thing: IDLES Live at le Bataclan”

Legendarni pariški klub Le Bataclan 2015. je postao poprištem strašnog terorističkoga napada u kojemu je čak 130 ljudi smrtno stradalo za vrijeme koncerta benda Eagles of Death Metal. Nakon toga ovaj klub u francuskoj metropoli postao je svojevrsnim simbolom otpora i prkosa teroru, pa nije neobično kako je jedan od bendova koji najbolje utjelovljuju takve sentimente u suvremenoj rock glazbi odlučio snimiti svoj album uživo upravo na toj lokaciji. Riječ je, naravno, o bristolskim pankerima IDLES, koji su tamo okončali svoju dugačku turneju na krilima hit ploče “Joy As An Act of Resistance” kojom su doprijeli do ušiju šire publike, a koju je i naš portal proglasio najboljim stranim albumom 2018. godine.

Na dan kada je bend najavio objavljivanje live albuma “A Beautiful Thing”, britanski glazbeni časopis NME je izašao s člankom naslovljenim “Albumi uživo nemaju smisla – zašto ih bendovi i dalje objavljuju?”. Autorica teksta Rhian Daly tvrdi da su nekad albumi uživo bili potvrda veličine izvođača i često kvalitetom nadmašivali studijska izdanja istih izvođača, ali kako to već godinama više nije slučaj. Kaže da ih se ne posluša više od par puta (u najboljem slučaju), da se nitko – ni izvođači ni publika – ne žele prisjećati svake mikrofonije, da bendovi ne zvuče jednako dobro uživo kao u studiju, da su govorancije između pjesama glupe i da je glupo uopće trošiti novac i vrijeme na albume uživo jer jednostavno ne valjaju.

Zanimljivo je da je autorica izabrala upravo album Idlesa da izrazi svoje negodovanje, jer “A Beautiful Thing” može poslužiti kao primjer toga zašto albumi uživo itekako imaju smisla. Idles u Bataclanu demantiraju gotovo svaki od njezinih argumenata. Riječ je o bendu koji s pravom slovi za jednog od najenergičnijih bendova uživo i ta se energija vješto prenijela na snimku. Da, live album sigurno nema jednaku težinu kao njihova studijska izdanja “Brutalism” i “Joy…”, ali daleko je od toga da nije vrijedan slušanja, pa čak i u više od nekoliko navrata. Vrijedan je slušanja zbog usporenog aranžmana otvarajuće “Colossus” i zbog “glupe govorancije” u trenutku prije kojeg bend eksplodira u finalni krešendo a u kojem frontmen Joe Talbot poziva na ljubav i prihvaćanje, a ne agresiju i na taj način dodatno pocrtava status Idlesa kao benda koji unatoč žestokom zvuku i grubih vanjština staje na crtu obrane žena, homoseksualaca, migranata i manjina.

Žanrovski na graničnom području koje razdvaja navijački punk stadionski melodioznih refrena i pulsirajuće ritmove post punka, Idles na devetnaest pjesama zabilježenih na dva (vinilna) diska “A Beautiful Thing” donose sve bitne highlightove s prethodećih dvaju studijskih albuma, a najbolje su izvedbe aktualnih uspješnica poput “Never Fight a Man with a Perm”, “Danny Nedelko”, “I’m Scum” ili pak obrada davnašnjega soul hita Solomona Burkea “Cry To Me”. Ništa slabija nije niti izvedba “Mother” s prvijenca koja je izdvojena kao najavni singl ove ploče, a Joe je posvećuje svome ocu (!) koji ga je naučio ljubavi i poštovanju prije nego otpočne pjesmu urlikom: “I am a feminist!”

Idles su politički i socijalno angažiran bend koji svoje stavove iznose s mudima i uvjerenjem koje nimalo ne smrdi na pozu. Ako se čini da su sa svojim studijskim snimkama moda i neočekivano dospijeli u teritorij blizak mainstreamu toliko da ih se može čuti i na soundtracku popularne serije “Peaky Blinders”, na snimci iz Bataclana čujemo da su uživo daleko od tog istog mainstreama. Uživo su prljav i znojan pankerski bend pun rana i ožiljaka koji u studiju ne izbijaju u prvi plan. I upravo zato albumi uživo još uvijek imaju smisla, zato ih slušamo i kupujemo, štogod neki mislili o tome.

Ocjena: 8/10

(Partisan Records, 2019.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X