Za razliku od tribute albuma na kakvima bi izvođači ove pjesme izvodili tako da im daju nove verzije obojane vlastitim iskustvom i vizijom, soundtrack album poput ovoga donosi pjesme snimljene za film u kojemu trebaju zvučati što sličnije izvornicima.
Izraz uncanny resemblance u engleskom jeziku odnosi se na zapanjujuću ili nevjerojatnu sličnost između dvije ili više stvari koja je toliko izvanredna ili iznenađujuća da djeluje jezivo ili uznemirujuće. To je obično i pojam koji se koristi kad u nekom filmu glumac “skine” stvarnu osobu toliko dobro da na trenutke zaboravite da to što gledate nije ta osoba nego glumac.
Biografski film o nježnim godinama jedinog rock kantautor među nobelovcima Boba Dylana koje su vodile do njegovog “uštekavanja” u struju “A Complete Unkonown” u režiji Jamesa Mangolda otprije poznatog u istom žanru po hvaljenom uprizorenju života Johnnyja Casha i June Carter “Walk the Line” u američka će kina doći ovaj tjedan, dok ćemo ga mi morati pričekati do siječnja, no sudeći po raznim naslovima koji su osvanuli u medijima riječ “uncanny” spominje se često pri opisu uloge koju je ostvario mladi talent Timothée Chalamet tumačeći Zimmermana i navelike se spominje među glavnim konkurentima za osvajanje Oscara.
Uloge glazbenika često su služile kao sjajan poligon za haranje po sezoni nagrada, no moram priznati da osobno mnogo više cijenim glumačka ostvarenja koje dovode do stvarnog emotivnog spajanja s likom (ove godine takva je bila recimo ona Colemana Dominga u zatvorskoj drami “Sing Sing”) negoli imitaciju slavnih osoba, koliko god mnogo truda i vještine takve uloge neupitno iziskivale.
U Chalametovom slučaju, glumac je trebao naučiti svirati gitaru (zlobnici bi rekli da mu nije trebalo mnogo da dosegne Dylanovu razinu, ali zlobnici nemaju pojma), ali još je sigurno više truda trebao uložiti kako bi naučio Bobovo iz faze u fazu mijenjajuće fraziranje, od početaka u kojima je kopirao Woodyja Guthrieja, preko dana predvođenja njujorške folk karavane, pa do konačne rock eksplozije, a koliko je kvalitetno te finese izbrusio, dokazuje ovaj vikend objavljeni soundtrack koji donosi 23 pjesme iz ovoga filma.
Na albumu nije zastupljen samo Chalamet, tu je i Monica Barbaro koja glumi Joan Baez, a ovdje je predstavljena i u solo točkama (“Silver Dagger”, “House of the Rising Sun”) i u duetima s Chalametom, što slavnima (“It Ain’t Me Babe”), što u stvarnoj povijesti vjerojatno nepostojećima (“Girl from the North Country”). Zatim je tu i jednako “uncanny” Edward Norton u ulozi Petea Seegera i već je sada jasno da će njegova “Wimoweh” – kasnije proslavljena kao “The Lion Sleeps Tonight” – biti prikazana kao folk relikt kakve je Dylan došao pregaziti. Tu je i Boyd Holbrook koji se ni ne trudi dosegnuti dubinu vokala Johnnyja Casha kojeg tumači, no svejedno donosi solidne izvedbe hitova poput “Big River” i Folsom Prison Blues”.
Chalamet se pokazuje agilan u izvedbama bržih rock pjesama, pogotovo onih s “Highway 61 Revisited” kao što su naslovna, “It Takes a Lot to Laugh, It Takes a Train to Cry” (ovdje u onoj rokerskoj verziji koja nije završila na albumu) te “Like A Rolling Stone”, ovdje skraćenoj na samo tri i pol minute. Nije loš ni u akustičnim brojevima poput “Song to Woody” koja zatvara album, a i vjerojatno je lakše pjevati duete s njim nego s vokalno nepredvidivim pravim Dylanom. Barbaro ima neupitno lijep glas, no ne može kopirati onu specifičnu boju koja Baez daje njezinu pjevačku čaroliju, a Norton i Holbrook su ovdje svedeni na igrače s klupe.
Za razliku od tribute albuma na kakvima bi izvođači ove pjesme izvodili tako da im daju nove verzije obojane vlastitim iskustvom i vizijom, soundtrack album poput ovoga donosi pjesme snimljene za film u kojemu trebaju zvučati što sličnije izvornicima. To ne znači da su ove pjesme bezvrijedne; u njih je uloženo mnogo truda i dobro je da postoje njihovi zapisi, no pitanje je koliko će puta čovjek odlučiti poslušati kopiju nečega, koliko god solidnu, prije nego što se vrati pravoj stvari.
Ocjena: 6/10
(Columbia Records / Sony Music Entertainment, 2024.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
