Za sve one koji žaluju za nekim prošlim vremenima u kojima je i na ovim prostorima bilo ludo revolucionarnih poteza poput onog kad je redakcija davno ugaslog glazbenog časopisa Džuboks negdje na početku osamdesetih godina prošlog stoljeća za bubnjara godine proglasila ritam mašinu, treba imati na umu da smo upravo sad u prilici argumentirano za najbolji album klupske elektroničke glazbe proglasiti onaj koji je u potpunosti odsvirao bend.
Kad je ABOP 2016. objavio svoj eponimi prvi EP iskreno sam se pitao zašto članovi benda nisu dodali još jednu skladbu od kojih desetak minuta i dobili album jer na svojim party-koncertima nisu oskudijevali u materijalu da sat i pol, nekad i duže, drže rejvere na plesnoj špici. No po onoj staroj izreci da su nastupi jedan, a diskografija drugi par rukava, tek se sad po objavi dugosvirajućeg prvijenca naslovljenog „Delta“ vidi koliko su bili u pravu što nisu to učinili.
Naime, EP „ABOP“ bio tek upoznavanje Erola (bas gitara), Johna (bubanj), Levija (bubanj), Božanskog (sampleovi, synth), Touretta (synth) i Lo Peaksa (miks pult) kao benda sa zakonitostima žanrovske produkcije koja u svojoj osnovi nije bila osmišljena za bendove, a tu im je dosta pomogao i Petar Dundov, naime i on se upoznavao s tim neobičnim bendom kojeg je trebalo ukalupiti u nešto potpuno novo. „ABOP“ je tako ispao solidan uspjeli eksperiment, time i startna pozicija za grupu koja je ušla u elektonički žanr, ali je bila svjesna da joj nedostaje ono najvažnije u glazbi 21.stoljeća, a to je referentna točka zajedničke inspiracije koja cijelom tom zvučnom kolopletu treba dati viši smisao od podloge za isplesavanje esctasyja, ona koja album treba napraviti samonosivom logičnom konstrukcijom.
„Delta“ je upravu donijela tu dimenziju i time zasluženo zaživjela u formi albuma. Formula je retro futurizam i to se podudara s fokusom jednog drugog domaćeg poznatog i priznatog sastava koji je krenuo iz jednog sasvim drugog žanra. Taj bend je dakako Chui, no dometi su jednako fascinantni kod oba sastava. Dok je Chui utopljen u trekijevsku istraživačku filozofiju, ABOP je u kozmičkoj warp brzini. ABOP-ov retro futurizam pogonjen je onim što je svijetu kinematografije ostavio Dino De Laurentiis, producent koji stoji iza filmova poput „Dune“ i „Flash Gordon“. Njemu je ujedno posvećen i masivni prvi broj „De Laurentiis“ koji raskošno otvara album. Raskošno, jer se upravo kroz nju čuje koliko je ABOP razvio zvučne krajolike u smjeru nečeg što ću ovdje nazvati cyber psihodelijom, što možda nudi i najslikovitije objašnjenje.
ABOP je tako new age utjecaje uvukao u propulzivnu mašinu trance glazbe, ali uz dodatak psihodelične rock metrike koja dodatno proširuje tu dimenziju. I ono što je najzanimljivije, upravo nikom to dosad nije palo na pamet, već ovom domaćem sastavu kojeg redom čine bubnjari Ivan Levačić (ELEVEN, Kries, Chui) i Ivan Vodopijec (Elemental), basist Erol Zejnilović (Elemental, Kries), Ivan Božanić (Pips, Chips & Videoclips) na digitalnim sintisajzerima i Bogumil Kulaga na analognim i digitalnim sintisajzerima.
Ono što je zanimljivo baš u Laurentiisovim SF sagama jest angažman pop rock progera tog vremena, tj. grupa Queen i Toto, ali ne treba gubiti iz vida i angažman Briana Enoa, no ABOP je čini se crpio inspiraciju od još jedne značajne glazbenice i kompozitorice. Naime, u svom drugom dijelu „Delta“ donosi snažne i karakteristične sintisajzerske premaze kakve nam je u uho zauvijek uglavila Wendy Carlos u Kubrickovoj „Paklenoj naranči“, a Carlos nije samo legenda po tom soundtracku, usput rečeno Kubrick ju je angažirao i za horor „Isijavanje“, već je riječ o glazbenici koja je oblikovala zvučne krajolike SF filmova kao što je „Tron“ i potom niza ostvarenja iz Disneyeve produkcije, a da se ne govori da je upravo ona sudjelovala u razvoju i izradi prvog Moog sintisajzera. Na tom tragu „Deltu“ možemo doživljavati i kao jasan hommage album u kojem se posveti pristupilo jednako revolucionarno prema zvuku koji je u svoje vrijeme bio revolucionaran do te mjere da nam je zauvijek začarao čula.
Sva ta divna višedimenzionalnost ovog albuma od svega pet skladbi (ali kakvih!) funkcionira i kao djelo kojeg s uživanjem možete konzumirati i u svojoj sobi. Dakle, nema usko profiliranu namjenu za plesne podije. No da ne bi bilo zabune, kad vas finalna „The Flash Of Golden Fire“ izbaci u orbitu, na pameti vam je samo jedno, a to je da to treba čuti i doživjeti uživo.
Vremena su nam luda. Kroje se nova pravila. Nastaju nove navike, a u glazbi se događa toliko toga revolucionarnog da smo daleko od neke žabokrečine. Pa sad, za sve one koji žaluju za nekim prošlim vremenima u kojima je i na ovim prostorima bilo ludo revolucionarnih poteza poput onog kad je redakcija davno ugaslog glazbenog časopisa Džuboks negdje na početku osamdesetih godina prošlog stoljeća za bubnjara godine proglasila ritam mašinu, treba imati na umu da smo upravo sad u prilici argumentirano za najbolji album klupske elektroničke glazbe proglasiti onaj koji je u potpunosti odsvirao bend.
Ocjena: 10/10
(PDV Records, 2019.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
