Finale finala ili zvučna razglednica iz rock Valhale? ‘Live At River Plate’ je i jedno i drugo…
Mi s fotoaparatima oko vrata smo stajali ispred stadiona Friuli u Udinama, vremešne, ali arhitektonske sportske ljepotice. Već se mračilo, žamor oko stadiona se istopio, dapače skoro da su se čuli i cvrčci tog 19. svibnja 2010. godine. Unutrašnjost stadiona, pak potpuno druga priča. Samo što smo u grupi prohodali kroz tunel ispod stadiona, našli smo se usred godišnje skupštine Mordora; 45 tisuća njih sa svjetlećim rogovima na glavi. Kad su prvi redovi ugledali fotografe kako se približavaju kao da su Uruk-Haii osjetili miris svježe krvi i taj impuls se munjevito proširio cijelim stadionom. Bio je huk. Oduševljenje. Odbrojavanje. Još 10 minuta pred eksploziju, jer pušteni su fotografi pred pozornicu. Valjda u kemijskom procesu tako udara adrenakron, šamanska droga o kojoj je pisao Hunter S. Thompson, ali da, bilo je vidno da smo svi mi fotografi osjetili taj prvotni fokusirani udar adrenalina od strane njih 45.000. Nešto nakon čega je zrak iskričav i sve pomalo usporeno. Kad povjetarac ima neki miris, a opet nisi siguran ima li uopće povjetarca. Najača droga na svijetu? O daaa! A AC/DC je ubire svaku večer… i onda ih netko suvišno pita, jesu li umorni od rocka.
Uglavnom, dok je trajao izlazak iz te blage ošamućenosti, svjetlo je momentalno nestalo. Histerija svih rogatih stvorenja u tami je tad skočila na 10 – ako bi postojao potenciometar adrenalina. I opet taj ekstatički val koji koči organe na čudan način i na još čudniji način donosi ugodu, iako bi po svoj prilici tijelo pobjeglo u panici iz te situacije koja je u neko drugo doba navješćivala borbeni stampedo u kojem život izgara. Na velikom ekranu, ubrzanje i eksplozija, paljenje svih svjetala i „Rock N Roll Train“ je krenuo. Histerija svih rogatih stvorenja u tami tad je skočila na 11 – ako bi postojao potenciometar adrenalina po mjerilima „Spinal Tapa“.
Epilog svega je da satima nakon toga pregledavaš fotke i uopće ti nije jasno tko ti je ispunio dvije kartice fotografijama za koje se ne sjećaš da si ih te večeri napravio. Bio sam na bezbrojnim koncertima u životu. Bezbrojnim rock koncertima u životu, ali AC/DC na stadionu. Paaa… To nije koncert. To je po količini adrenalina finale Lige Prvaka, s tim što gol pada svakih pet minuta, a euforija mase traje do idućeg gola. To je primordijalno šamanstvo koje potpuno obriše racio, istovremeno istrese vreću kostiju i mesa koju nazivamo tijelo, i to dobrih dva i pol sata, i onda odskakućeš kući kao sretno dijete koje je dobilo prvu peticu u školi. Nema briga, nema tuge, nema analiziranja, samo osjećaj da je neka sila ispravila sve i učinila da te večeri svijet izgleda ljepši. E sad, AC/DC to već rade desetljećima i ta njihova glazbena konstrukcija je svaki put, kad se testira uživo, isto kao i slinjenje arhitekata i arheologa kad izbliza gledaju starogrčke i staroegipatske hramove – svaki put se dive kompaktnosti i snazi odolijevanja zubu vremena. Tako i pjesme AC/DC-ija stoje monolitno čvrsto i siju energiju i ritam oko sebe brzinom pustinjske oluje.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=vziu1ZNrmWY[/youtube]
„Black Ice“ turneja bila je jedna od boljih sezona, kad se uzmu u obzir set liste, a post-festum iste predstavlja „Live At River Plate“ snimljen na stadionu argentinskog Atletico River Plate iz Buenos Airesa. Čim je Argenitna u pitanju, nivo adrenalina na rock koncertu je podignut za duplo u odnosu na bilo koju drugu lokaciju na sjevernoj polutki planete.
AC/DC je gazio besprijekorno. Udarao kad i gdje treba. Tjerao desetine tisuća u delirij, hladio ih bluesom i opet ostavljao bez zraka. Fantastični momenti su „Whole Lotta Rosie“ – desetminutni krešendo u kojem Angus Young kao da u kamenu upisuje 10 Zapovjedi gitarskog rock božanstva, jednako tako šarmantan i produženi blues „The Jack“ donosi povjetarac ‘poluvremena’. Čisto da zaobiđem uobičajene zicer pozicije kad je AC/DC u pitanju, osvrnut ću se na momente koji su ispali neočekivano dobro. A to je „Dirty Deeds Done Dirt Cheap“ koja kao da je potpomognuta mordorskom tutnjavom, kao i odlično uklapanje novih „Rock N Roll Train“ i „Black Ice“, a također moram priznati da mi u live izvedbi finalna „For Those About To Rock (We Salute You)“ nikad nije bila bolja (bar što se tiče službeno zabilježene koncertografije). Traje taman koliko treba, a kraj se ne vuče u beskonačnost, kao što je to znao biti slučaj. Salve su zbijenije, a time i katarza nije razvodnjena na pjesmi koja uglavnom služi za izvlačenje topovskog arsenala po krovu pozornice.
„Mi slabo govorimo španjolski, ali zato jako razumljivo pričamo rock n’ roll“, rekao je Brian Johnson argentinskoj publici, tijekom koncerta nakon nespretnog i nerazumljivog ‘buenos dias, buenos noćas’, natucanja. Nekako je to u slučaju AC/DC-ija, kao jedinog rock benda takve vrste, to i dalje jedina važna stvar. Govore li strane jezike? Koga jebeno briga?! Kad s neba tj. razglasa zvekne rif, odjednom sve postaje kristalno jasno… ili mutno. Ovisno o aspiracijama.
Ocjena: 10/10
(Columbia/Sony/Menart, 2012.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
