Sinoć je publiku u Vintage Industrialu zatresla, protresla i izula iz cipela japanska psihodelična bomba Acid Mothers Temple, na što je potpisnik ovog reporta rekao: ‘Konačno!’

Rock and roll je ovisnost. Bar u mom slučaju. Čim ga nema neko vrijeme osjećam se loše kao valjda i većina hrvatske nacije. Volim hrpu glazbe koja nije rock, čak mogu i neke solidne periode premostiti bez rocka, ali potreba jednostavno dođe i onda se mora ukazati neki koncert pa da me netko vrati na tvorničke postavke.
Prošli tjedan sam tako u Vintage Industrial otišao u nadi da će to biti The Mystery Lights, ali nekako su po mojim kriterijima samo zagrebali po površini i samo još jače izazvali želju za rockom, ali onim u kojem dođu neki likovi na pozornicu posvećeni u svojoj misiji da razbucaju publiku pred sobom i drže nas u hipnotičkom ritmu dovoljno dugo da nas sve zajedno počne potpuno boljeti briga za sutrašnji dan.

I najgore mi je što je sve manje takvih bendova, takvih koji su odavno raščistili u svom životu što su i zaključili da su rokeri i da im je misija zatresti, protresti i iz cipela izuti publiku pred sobom. Na svu sreću postoje Acid Mothers Temple koje vodi gitarist Kawabata Makoto koji je jedan od tih likova koji odavno zna što je, drži se tog puta i na sreću skuplja mlađu ekipu oko sebe na koju uspješno prenosi tu naizgled jednostavnu životnu filozofiju koja s druge strane zahtijeva predanost i izdržljivost, a ako je netko poznat po tome da se posvećeno drži kodeksa, onda su to Japanci.
Pa će u tom smislu Japanci na kraju po svoj prilici biti oni koji će spasiti kodeks rock and rolla koji između ostalog nalaže da ne ideš s pozornice dok ti gaće nisu potpuno mokre od znoja, jer u suprotnom i nisi bogzna što isporučio.

Evo primjerice, već sjedobradi Kawabata pronašao je bubnjara koji sinoć valjda nije ni imao gaće (imao je na sebi nešto poput neke košulje-majice, neki skraćeni mumu, tako nešto) i taj je isporučivao takvu urnebesnu svirku i gonio ritam nemilosrdnim mlaćenjem bubnjeva da sam povremeno imao dojam kao da je ispao iz Santaninog benda s Woodstocka – prava škola bubnjarskog lemanja iz sedamdesetih – raketno gorivo za psihodelično savijanje svemira.
Uglavnom, bio je mokar skroz, ali i sve agilniji i žešći kako je protjecao koncert, skoro bez trunke umora, kao da je spojen na neko strujno napajanje. S takvim bubnjarem bi i amateri zvučali opako, a kamo li Acid Mothers Temple koji su nas već nakon desetak minuta ispalili do Alfa Centaurija, a potom sve dalje i dalje do maglina koje su obojale svemir kao podsjetnik da su tu nekad svijetlile supernove i opet sve dalje i dalje u neke druge galaksije. Uz to je Higashi Hiroshi stalno šarafio frekvencije kojima kao da je komunicirao s nekim udaljenim svjetovima ili je pak naše mozgove poštimavao u željenu domenu, u čemu je zasigurno uspio.

Tonac je isto tom drajvu svako malo davao gasa, tj. dizao glasnoću taman da shvatite da vam u tom acid-hramu ni ne treba acid jer vas je žvajznuo rock and roll posvećenih, predani i agilnih likova s pozornice. Potpuno je bilo nebitno sviraju li tri ili četiri mamutski dugačke pjesme ili ih je na koncu bilo desetak jer nije bilo lošeg trenutka, sve se prelijevalo iz jednog ozračja u drugo i sve je imalo smisla u svojoj povezanosti.
Napunili su mi baterije do vrha jer to se u mom slučaju to dogodi jedino kad se rock svira bezrezervno sad i tu, za sve koji su sad i tu zbog toga. Stoga koristim priliku uputiti i topli apel svima u Šibeniku koji se ne mogu zadovoljiti s glumljenim rockom, već im treba vihor ludila da ne propuste večeras Acid Mother Temple u Azimutu. Da me obaveze ne sputavaju, već bih bio na A1 prema jugu.