Adam Green & Binki Shapiro – neuspješna revitalizacija baroknog popa

Adam Green i Binki Shapiro su isuviše naivno povjerovali da se iz vica može napraviti ono što je svojevremeno proslavilo Sergea Gainsbourgha i Jane Birkin.

Adam Green and Binki Shapiro

Adam Green aktivan je u nekoliko umjetničkih formi, no najpoznatiji je kao glazbenik. Pored glazbenog angažmana on je slikar, skulptor i filmski redatelj rado viđen u artističkim krugovima u kojima se vrzmaju likovi poput Petea Dohertyja i Devendre Banhart. Svojevrsni je bonvivan njujorške scene pa se su u tom svjetlu može gledati na njegov posljednji duo projekt s mladom pjevačicom Binki Shapiro. Njihov zajednički album naslovljen samo „Adam Green & Binki Shapiro“ oživljavanje je kičastog popa iz 60ih, i vremena kad je Serge Gainsbourg svojim glasom zavodio Jane Birkin i Brigitte Bardot, a potom i veliki broj ženske populcije iz generacije naših majki i baka.

Green je već imao duetskog iskustva s Kimyom Dawson u zajedničkom bendu The Moldy Peaches koji je pripadao ogranku njujorške anti-folk scene s početka novog milenija, no album s Binki Shapiro je druga vrsta izleta, upravo ovog Gainsbourghovskog u kojem slušatelj, na štetu Greena i Shapiro, ipak dobiva potrebu za posezanjem starih Gainsbourghovih ploča (pa čak i Nancy Sinatre), kako bi iz ušiju isprao prašinu koja se taloži slušanjem albuma  „Adam Green & Binki Shapiro“ koji u ova hipsterska vremena neuspješno evocira uspomene na neke davne (glazbene) dane.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=WrbeDDiU92g[/youtube]

Album još ima šarma u prve tri pjesme „Here I Am“, „Just To Make Me Feel Good“ i „Casanova“, no slatkasti paterni se ubrzo počinju ponavljati i multiplicirati i postaje jasno kako u tom retro području popa Green i Shapiro nemaju ni snage ni čarolije za izgurati dovaljno uzbudljiv dugosvirajući uradak. Previše je tu zanatskog ziheraštva minulih vremena, a premalo duha istih.

Dakle riječ je o površnom formalističkom poigravanju lišenog dubljeg ulaska u materiju. Green, koji je u svom dosadašnjem radu prilično uspješno skupljao bodove kao svestrani moderni umjetnik, potpuno je ‘presušio’ kad je ušao u dvorište šlagerskih veličina. Jednostavno  dokazuje kako nimalo nije dorastao veličinama poput već spomenutog Sergea Gainsbourga, da se ne govori o Tomu Jonesu, Dean Martinu i Franku Sinatri. Daleko je slabiji i od današnjih copycat tipova kao što je Michael Buble, a sa Shapiro nije uspio postići ni onu ljepljivu naivnost kakvu su svojevremeno imali Sonny & Cher.

Stječe se dojam da je prenaivno i suviše samouvjereno utrčao u teren u kojem njegova igra podsjeća na amaterizam. E sad, biti slušatelj i pasti na šarm amaterizma još bi se i moglo da nije riječ o osmom albumu jednog glazbenika, koji je ovog puta plastično dočarao što znači imati samopouzdanje i želju koji su daleko od realnosti  njihova uspješnog ostvarivanja.

Još jedan dokaz o veličini Gainsbourgha i Birkin, na štetu Greena i Shapiro.

Ocjena: 6/10

(Rounder / Universal Music, 2013.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X