Adam Nussbaum’s Lead Belly Project u Puli – Nedostaje mi da mi nedostaješ

„Ja ne slušam bubnjare, već slušam basiste. Oni su mi najvažniji u ritmu. S njima sviram. Njih slušam. A kad su izvrsni, onda ih moje ruke same prate“, započeo je Adam Nussbaum svoju priču u našem razgovoru nakon sinoćnjeg koncerta u Istarskom narodnom kazalištu u Puli. Naime, bilo je neizbježno da ga priupitam zašto njegov kvartet Adam Nussbaum’s Lead Belly Project nema basista. Kad zavrtim film u natrag, gotovo sam siguran da je to bio prvi jazz sastav bez basista ili kontrabasista koji sam slušao, dakako ako izuzmem one u kojima je u sličnim formacijama bio uključen klavirist, jer je klavir u takvim prigodama uglavnom dostatan kad je riječ o bas pratnji.

„No ovo je priča u kojoj sam htio istražiti mogućnosti i pustiti da vidimo kuda u glazbenom smislu možemo dospjeti“, objašnjavao je Nussbaum i pritom ispričao, jednu, u jazz krugovima, poznatu anegdotu o Louisu Armstrongu. Radilo se o jednoj zgodi kad je Satchmo nastupao s prilično lošim bendom. On je bio fantastičan, a bend je bio ispod svih prosjeka, a kamo li na visini zadatka da mu bude pratnja. Priupitan poslije koncerta o toj čudnoj situaciji, Armstrong je odgovorio da on uvijek izlazi na pozornicu s dva benda – jedan je u njegovoj glavi, a drugi je onaj koji ga stjecajem okolnosti prati. „Jedino tako možeš dati više. Jedino tako možeš pružiti glazbi ono što misliš da joj u tom trenutku trebaš dati. Ako nemaš taj imaginarni bend u svojoj glavi dok nastupaš, onda ćeš se utopiti u prosječnosti svih oko tebe“, nastavio je Nussbaum i dodao: „Ja svog savršenog basistu imam cijelo vrijeme u glavi na pozornici. Nakon toliko godina iskustva i sviranja sa svojim idolima, meni to nije problem. I sad bih ja tebe pitao; Je li ti večeras nedostajao basist u našoj zvučnoj slici?“

Dakako da nije, u niti u jednom trenutku – bio je moj uistinu iskreni odgovor. Kako je Nussbaum lijepo objasnio i publici u INK-u, njegov Lead Belly Project nastao je za vrijeme lockdowna. On koji nikad u životu nije proveo 18 mjeseci u komadu u svom domu, želio je sam sebi razjasniti prve trenutke koji su ga zauvijek privukli glazbi, jer na koncu, imao je vremena za tako nešto. Još kao osmogodišnjak je u velikoj kolekciji ploča svojih roditelja inicijalnu točku pronašao u Lead Bellyju, legendarnom američkom blues pjevaču i gitaristi koji je svirao dvanaesterožičnu gitaru.

Kao svako dijete, prvo ga je privukao omot i markantni autoritativni izgled Lead Bellyja, a ubrzo i njegova glazba. „Kad sam, dakle, ponovo pustio te dvije stare 10-inčne ploče, snimljene prije nego li se pojavio današnji 12-inčni format, shvatio sam da mi je svaki djelić te glazbe urezan u sjećanje. Znate kako je to kad ste jako mladi, vaš ‘hard disk’ je još uvijek prazan i upija sve što ga zanima“, rekao je sinoć publici. U tom smislu Nussbaum je želio oživjeti taj tradicijski zvuk i dati mu novo ruho – inspiraciju sadašnjosti.

Zamjenu za Lead Bellyjevu dvanaestžičnu gitaru pronašao je u dvojici izvrsnih gitarista, ‘naoružanih sinoć Telecaterima, koji sviraju na šest žica, a to su Steve Cardenas i Nate Radley, dok je njegov glas nadomjestio alt saksofonist Ohad Talmor. U cijelosti su izveli album nadahnut Lead Bellyjem, koji su usput rečeno, snimili za jedan dan.

Nije to bio blues ili folk koncert, već zaigrana i nadahnuta jazz vožnja, no čvrsto usidrena u pentatonske blues skale. Dakle, jedna predivna igra suprotnosti iz koje je izbijao tradicijski zvuk Amerike, koji je i mnogima od nas duboko utkan u slušateljski kod. Kao da prisustvujete rađanju nekog ‘delta swinga’ 21. stoljeća s efektnim kontrastnim premazima u kojoj bi čas uživali u nježnoj izvedbi balada u kojoj kao da vam veo svile netko lagano prevlači preko lica, da bi s narednom izvedbom u prvi plan izlazili stakato momenti u kojima je Nussbaum znao itekako glasno prasnuti palicama po snareu, kao da sjekirom odjeljuje poglavlja, jer ipak je u ovom sastavu srčani i eksplozivni bubnjar na čelu, iako mu je ‘tek’ 65 godina.

„Jedne večeri me moja draga žena uhvatila za ruke i rekla kako joj nedostaje da joj nedostajem“, najavio je Nussbaum skladbu „I Miss Missing You“ objašnjavajući situaciju u kojoj su supruga i on počeli gubiti razum u lockdownu, a nakon izvedbe je pitao publiku zna li slučajno o kojoj melodiji je riječ obzirom da su onu koja ih je inspirirala za spomenut skladbu izmijenili više od devedeset posto. Jedan glas je viknuo: „Body And Soul!“ i to je bilo dodavanje ulja na vatru po pitanju raspoloženja glazbenika na pozornici jer je Nussbaum rekao da je to ujedno prvi put na ovoj turneji da je netko iz publike prepoznao.

Famozno novo ruho doživjela je i „Black Girl (Where Did You Sleep Last Night)“ koju rock publika posebno dobro zna u izvedbi The White Stripesa. Kao što je već kazano, taj spoj u kojem se jazz konstantno izmiče, ali i vraća bluesu stvorio je i neobični osjećaj po završetku koncerta – nakon slušanja jazza uhvatite se kako fućkate neku bluesersku južnjačku melodiju koju vam je Adam Nussbaum’s Lead Belly Project podsvjesno utkao tj. vratio u memoriju. Valjda je i zvuk kontrabasa iz nekog pradavnog juke jointa iz Louisiane u tom trenutku bio u glavi. U nekom transcendentnom smislu i sinoć su bila dva benda na pozornici, i to odlična.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 €

5.00 €

10.00 €

20.00 €

50.00 €

100.00 €

200.00 €

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute