…I naravno, prozori su od marmelade… Svaki stari fan Aerosmitha više strepi od novog albuma, nego što ga željno iščekuje. Čudno ali istinito, baš kao da je priča iz druge dimenzije.

„Muzika iz druge dimenzije“ najavljena je kao prvi studijski album s potpuno novim stvarima Aerosmitha nakon 11 godina, čime je skoro četverostruko premašena diskografska pauza u prvoj polovini 80-ih godina prošlog stoljeća kad se grupa doslovce raspala i ponovno okupila poslije Tylerovog skidanja s opijata. Tada je na to gledano kao posljednja šansa prije odlaska u ropotarnicu.
Ali rock dinosauri s odradili uspješan niz počevši s „Permanent Vacation“ i „Pump“ i zakucali ga na kraju s „Get A Grip“ i „Nine Lives“, čime su dobrano obilježili 90-te i popeli se na tron američkog rocka s kojeg više nije bilo šanse da siđu. Jer kad jednom postaneš legenda, trenutni rad uglavnom nije pod povećalom brojnim fanovima, koji obično zbog tog recentnog rada i ne dolaze na koncerte, već po live ugođaj best of-a karijere. Svaki put iznova.
Aerosmith naravno nisu stali s koncertnom aktivnošću u prvom desetljeću novog milenija, ali su popustili pred sve većim teretom stresne diskografske odgovornosti. „Just Push Play“ iz 2001. bio je isprepleten angažmanom raznih autora i tekstopisaca izvan benda koji su jednostavno bili uključeni u dizajniranje mainstream glazbenog hita, dok se se s cover albumom „Honkin’ On Bobo“ iz 2004. Aesrosmith u potpunosti prepustio stavu: ‘Mi više ne pišemo svoju glazbu’, jer bile su loše godine za diskografiju općenito. Tiraže su rapidno padale svima, internet je počeo utjerivati svima strah od neizvjesnosti u kosti. Stoga je i opravdano da se gigant poput Aerosmitha okrenuo onome u čemu su profiti tada rasli, a to su bili koncerti. Punili su arene i stadione, uvijek bili headlineri na festivalima i NFL eventima, dok je publika pristizala i jednostavno u toj sretnoj simbiozi nitko nije vapio za novim album Aerosmitha. Ni bend, ni fanovi.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=4iXNwEaQoJU[/youtube]
Ekstra profiti su pak došli s potpuno neočekivanih strana, kako onih iz tematskih Disney parkova, tako i one gejmerske branše, jer je izum Guitar Heroa unovačio više mladih fanova Aerosmita koji su na plastičnim škljocarama ubadali rifove „Walk This Way“ i „Back In The Saddle“, nego što bi to učinio bilo koji novi album Stevena Tylera, Joea Perryja, Toma Hamiltona, Joeya Kramera i Brada Whitforda.
Da nikad nije ni bilo izrečeno, nekako se osjećalo nakon „Just Push Play“ i „Honkin’ On Bobo“ da bend više nije sposoban za kvalitativne skokove poput „Pump“ i „Permanent Vacation“, iako je svoj blockbusterski status više-manje zadržao do danas. U stvari, ne može više Aerosmith ni u matičnoj Americi preći preko 5. mjesta u prodaji tijekom najveće kupovne žiže. Nije mogao „Honkin’ On Bobo“, a nije mogao ni „Music From Another Dimension“, eto punih 11 godina od posljednjeg studijskog autorskog djela „Push Play“.
Naziv novog albuma je u neku ruku odličan izbor; to je stvarno glazba iz druge dimenzije, dimenzije prošlosti i one vrste bezbrižnosti koju je hard rock imao krajem prošlog stoljeća. Aerosmith se na ovom albumu pokušao malo više socijalno angažirati u tekstovima, ali sve je to nespretno, prethodno odmjereno sa svih strana i na kraju pretvoreno u mlaku vodicu kroz pjesme poput „Freedom Fighter“ i „Something“. Nekako kao da je Steven Tyler predugo sjedio u žiriju pjevačkog talent showa, da bi sad odjednom počeo s repozicioniranjem na drugoj strani. Ne ide, ni pored najboljeg muškog rock vokala Amerike.
„Music From Another Dimension“ ne posjeduje niti jedan jaki singl, one vrste koji obično iskače u prvi plan već nakon jednog slušanja. Daleko su „What Could Have Been Love“, „Lover Alot“ i „Legendary Child“ (obzirom da ih ističe reklamna naljepnica na omotu) i od slabijih hitova iz posljednje faze poput „Jadded“ i „Pink“, a da se ne govori o dosegu „Love In An Elevator“ i „Dude Looks Like Lady“, ili pak snazi starih evergrina iz sedamdesetih kao što su neuništive „Dream On“ i „Walk This Way“. Možda se i moglo očekivati da će Aerosmith nakon dugogodišnje pauze više zaroniti u te neke vlastite korijene iz sedamdesetih i taj ogoljeni rock/funk đir koji je potpuno zasjenjen visoko-produkcijskim baladnim blockbusterima iz druge drugog i trećeg desetljeća rada. No „Music From Another Dimension“ je prilično nedorečen album. Kao da se sam bend nije mogao odlučiti u kojem smjeru će krenuti, a rezultat je 15 pokušaja kreiranja hitova nekog novog Aerosmitha za drugo desetljeće novog milenija. A taj novi Aerosmith se i dalje predstavlja kao društvo veselih mladića, koje naizgled ne stari (posebice Steven Tyler) zahvaljujući plastičnim operacijama i tko zna kakvim sve tretmanima. Upeglani proizvod za masovnu upotrebu, ali sa isisanim sadržajem. Tako da se ta druga dimenzija ne čini nimalo privlačnom i uzbudljivom, osim ako ona ne predstavlja lifestyle koji tako uspješno ovih godina reklamiraju sestre Kardashian, dok je jedina razlika između njihovog i konzumerističkog raja vremešnih rokera u garaži punoj raritetnih jurilica i čopera, dok je sve ostalo od dizajnerskog namještaja do krema za pomlađivanje i celebrity destinacija za odmor isto.
Dimenzija je to i tehničkih čudesa, ali dosadne glazbe. Toliko dosadne da i puno desetljeće njenog ‘kreativnog’ vrenja nije dovoljno da joj da solidnu aromu.
Stvarno se čovjek zapita odakle su Tyler, Perry & društvo dobivali informacije i crpili inspiraciju u ovako ‘uzbudljivom trenutku’ u kojem se cijelo čovječanstvo opasno nakrivilo. Kao da su cijelo vrijeme gledali specijalizirane animirane programe za djecu i igrali Guitar Hero.
Ocjena: 6/10
(Columbia/Menart, 2012.)