‘Valceri iz Translajtanije’ definitivno je najluđi punk album na samom početku ove godine. Udara posred čela poput one stvari o kojoj su pjevali Let 3.
Moj put upoznavanja s glazbenim radom Ahmeda Burića započeo je skoro točno prije godinu dana s njegovim nastupom u Saxu kad je praćen sastavom u kojem su bili Damir Imamović, Toni Kitanovski, Ivan Mihajlović i Nenad Kovačić isporučio izuzetni spoken word narativ, onakav kakav se ne susreće baš često na ovim prostorima.
Da nije bilo korone, taj čovjek od pera i riječi vjerojatno nikad ne bi na njemu svojstven osebujni način ušao u svijet glazbe u poznoj dobi, onoj u kojoj se prije izlazi nego ulazi u glazbu, ali ni Damir Imamović nije imao tada angažmana, te je nagovorio Burića da zajedno krenu u stvaranja novih zvučnih i misaonih pejzaža, jer, eto, kao i svaki genijalac, tako je i Burić vjerojatno bio čovjek koji ne vjeruje previše u ideje i stihove koje je ‘bacao na papir’.
Bila je to u Saxu prilično zakašnjela promocija prvijenca „Sin pustinje“, albuma koji je Dallas Records izbacio još 2022. godine i koji je prošao ispod svih radara, valjda kao svaki album koji se radi ‘za ekipu’, za neki uski krug ljudi, pa često ni izdavač ne pomisli da bi mogao zainteresirati neke medije, jer, pobogu, koga zanima netko tko je ušao u glazbu sa svoje 54 (u tom trenutku), pa još sa spoken word albumom?
No „Sin pustinje“ se nakon toga začahurio u CD playeru mog auta (da, i dalje imam CD player u autu, vjerovali ili ne), a ni ja ga nisam imao namjeru vaditi obzirom na magiju, oštroumnost, dubinu i emotivnost Burićeva spoken worda, pa me često znala proganjati i misao zašto se mlađi glazbenici ne javljaju tom čovjeku da im piše stihove, jer nitko bolje od njegovih na Balkanu dugo nije isporučio, a da se ne govori da su ih majstori poput Imamovića i Kitanovskog ozvučili kao da su i oni bili smješteni u nutrini Imamovićeve dušu. Od „Rijeke“ i „Sina pustinje“, preko „Trećeg svjetskog“ i „Napisala se pjesma“ do završne „Materinji jezik“ Burić kao da otvara kozmičku spiralu koja kreće iz njegove najdublje nutrine, širi se preko životne sredine tj. rodnog grada, pa nadalje Balkananom, svijetom i na koncu do kozmičkih prostranstava i toponima koje su zacrtali Douglas Adams i Phillip K. Dick i potom opet natrag istom spiralom natrag do razgovora s majkom koji mu se događa u snu, uspjevši tako zarobiti sve slomljene nade generacije koja je dovoljno života imala u jednom sasvim drugačijem svijetu prije rata i koja ako nije sagorjela u ratu se naužila pakla poraća i ovoga što je došlo kao nastavak svih agonija, tj. svijeta u agoniji distopije koja ga proždire i iznutra i izvana.
„Sin pustinje“ je andrićevština i krležijanstvo ukopano u Burićev rokerski duh pregažen s Balkanom, ali nebitno voli li ili mrzi taj Balkan koliko je bitno to da ga osjeća i da je njime jednako osuđen koliko bez njega ne može. No, eto i taj Balkan je takav kakav jest, okrutan i ne previše vičan uzvišenim mislima koji ga ujedno razgolićuju, kao ni onima koji tako nešto izgovaraju. U tom smislu Ahmed Burić nije postao pop zvijezda, već nešto poput rado viđenog gosta na književnim večerima, pred onima željnih mudrosti, oslobađajućih tegobnih stihova, ali i glazbe u kojoj sevdah susreće neki ugodni zapadni laid back i u kojem sve miriše na Burićevo Sarajevo, grad u kojem su se odavno susreli zapad i istok i u njemu pronašli neki svoj zajednički jezik.
Pred kraj 2024. oduševila me vijest da se Burić opet našao s Kitanovskim i Kovačićem te da je s njima sastavio i cijeli mali orkestar u kojem je kontrabas zasvirao Žiga Golob, dugogodišnji suradnik Tamare Obrovac, a violinu Melika Hadžić koja je surađivala s eksperimentalnim glazbenim duom Hibrid, proširen i za ženski vokal talentirane mlade glumice Maruške Aras, kao i vokalno učešće Tomislava Jovanovića Tokca i Nenada Rizvanovića, ujedno ovdje i autora tekstova. Dakle, nasljednika „Sina pustinje“ sam čekao kao čašu vode u pustinji. Skoro da sam bio presretan što sam Burićev prvijenac otkrio kasno i što nisam čekao od 2022., već samo od početka prošle 2024. godine.
Dallasovci su mi nedavno tutnuli u ruke CD „Valceri iz Translajtanije“ i rekli kad izlazi, ali ja sam samo upamtio: „Početak 2025.“ Pa obzirom da smo na početku 2025. godine, to mi je dovoljan marker, pa ako i ova recenzija izlazi debelo pred službenu objavu, onda se ovim putem ispričavam, jer jebiga, za prvu sam predebelo okasnio, možda ćemo se na trećem albumu uskladiti.
Za slabije poznavatelje povijesti u nastavku nudim pojašnjenje, jer Translajtanije se ne sjećaju više ni najstariji, za nju znaju još samo povjesničari. Evo što kaže Hrvatska enciklopedija: “Translajtanija (njem. Transleithanien), zemlja s „ove“, lijeve strane rijeke Leithe; nakon Austro-ugarske nagodbe 1867. godine, naziv za ugarsku polovicu monarhije („zemlje ugarske krune“) koju su činile Ugarska, Hrvatska i Slavonija. Nasuprot tomu, austrijska polovica Monarhije zvala se Cislajtanija, tj. zemlja s „one“, desne strane rijeke Leithe.”
Dakle, Burić je otputovao, na prvu loptu gledano, u udžbeničku povijest, no već na samom početku, gotovo proglasom, najavljuje translajtanijski punk u istoimenoj uvodnoj minijaturi, čime daje do znanja da će poput neke božje sile savijati vrijeme i prostor ne bi li došao do formule onog što znamo pod sveobuhvatnim nazivom: „mentalitet“.
Koliko sam isprva bio zbunjen, toliko me počelo ispunjavati i razočarenje, jer zasigurno sam očekivao još jedan spoken word album na tragu „Sina pustinje“, još jedan niz oporih ali bogatih misli odmjereno i plemenito izgovorenih na način kako to samo Ahmed Burić može.
Ali „stari vrag“ je očigledno dovoljno star i iskusan, te poznaje sve zamke drugih albuma. Vjerojatno je i on osjetio zasićenje samog sebe na pozornici kao frontmena koji to nije i uloge poete koji također, praćen glazbom, to nije. Zamislio je punk, valcere, druge uloge, komešanje – zamislio je teatar. Iako to vjerojatno ni uživo neće biti teatar, ali bit će mu nešto novo i izazovno, što je izgleda njemu sasvim dovoljno. No onda se malo-pomalo i meni počeo otvarati taj njegov novi svijet.
„Valceri iz Translajtanije“ kao da donose zakulisne pričice i događaje iz Burroughsove zloglasne „zone“ iz njegovog „Golog ručka“ – kao da pored svih likova kroz koje Burić progovara čekate da se čuje i glas doktora koji operira ljude zahrđalim limom. Taj album kao da traži transcendentne niti s Haustorovim „Bolerom“ u vrevi nekog globalnog juga u kojem osim polusvijeta drugog svijeta ni nema, u nekom prostoru u kojem stalno krčka neko predrevolucionarno stanje dok istovremeno prostitutke svojim životnim pričama najbolje oslikavaju moral tog društva. Gdje sve izgleda i miriše poput nekog meksičkog rasula iz američkih filmova; što je veća sirotinja, to je fiesta živopisnija. Gdje se zatvorski mentalitet i opijati valjaju ulicama.. Gdje majica Metallice može spasiti život ako naletite na nezgodne likove.
Zvučno gledano, potpuno je prirodno u takvoj konstelaciji stvari da vas iz ovog albuma negdje brutalna waitsovština ošine poput boce u glavu iz susjedne birtije, a negdje kao da tražite odjeke Cinkuša u toj burlesknoj postavci u kojoj vas negdje Burić ostavlja bez zaključka, već samo s gorućom lynchovskom scenom u glavi koju vam je posadio samo zvukom i glasom.
Onostranost i ovostranost. Translajtanija i cislajtanija. Punk nasuprot valcera. Feferon u sacher torti. Razum, bezumlje i somnabulno zaumlje – „Valceri iz Translajtanije“ definitivno je najluđi punk album na samom početku ove godine. Udara posred čela poput one stvari o kojoj su pjevali Let 3. Još luđe je da dolazi od jednog književnika u njegovom šestom desetljeću života. Shvatili, ne shvatili, taj udarac posred čela je itekako osjetan.
Jedino što „Valcere iz Translajtanije“ dijeli od desetke je valjda sentiment prve ljubavi koju ovaj recenzent gaji prema „Sinu pustinje“. Prve ljubavi su prve ljubavi i tu nema pomoći.
Ocjena: 9/10
(Dallas Records, 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
