Airbag ‘The Century of the Self’ – i dalje tragom Floyda

Dečki iz norveškog trojca Airbag imaju doista profinjen glazbeni ukus. Poznato je, naime, da svoju stvaralačku strategiju temelje na nasljeđu Pink Floyda, i to onome koje je najuže vezano uz autorsku dionicu Davida Gilmoura. Svoje djelovanje započeli su upravo kao njihov tribute band pa su ti utjecaji hotimice itekako ostali vidljivi. Također, cjelokupan opus pokazuje da su pažljivo slušali i Radiohead. Album „OK Computer“ evidentno su imali na umu pri osnivanju grupe; samim imenom – Airbag – odali su izravno priznanje uvodnoj pjesmi s tog iznimno utjecajnog studijskog izdanja glasovitih Engleza.

Naposljetku, pažljiv će slušatelj prepoznati i bliske dodire sa strukturama i melodijskim progresijama te produkcijskim pristupom Stevena Wilsona, posebice iz ranijeg razdoblja njegova benda Porcupine Tree. Uzorima ambicioznih Norvežana nema se, dakle, što prigovoriti. Stvarati vlastitu verziju ambijentalnog prog-rocka na takvim temeljima težak je i odgovoran posao, koji je Airbag dosad obavljao prilično uspješno, na zadovoljstvo kritike i publike.

Svaki od pet objavljenih albuma – prije aktualnog „The Century of the Self“ – nastojao je na poseban način oblikovati post-Floyd univerzum. Također, cilj je bio predstaviti bend svaki put u ponešto drugačijem svjetlu, kako se ne bi upalo u zamku repetitivnosti. Tako je, primjerice, drugo studijsko ostvarenje naslovljeno „All Rights Removed“ (2011.) bilo ono koje će Airbagu donijeti zapaženo mjesto unutar vlastite i srodnih žanrovskih ladica, što će rezultirati nastupima uživo s mnogim slavnim imenima, od Marilliona do Anatheme. Tim su albumom Norvežani uspostavili specifičan i prepoznatljiv zvuk; riječ je o sofisticiranim atmosferičnim i filmičnim kompozicijama vođenim sugestivnom gitarom te emotivnim vokalom, a temeljenim najčešće na suprotstavljanju tiših i glasnijih dionica.

Upravo su izmjene tiho – glasno te sporo – brzo jedan od osnovnih strukturalnih postulata na kojima počivaju mnogi podžanrovi onoga što se smatra progresivnom rock glazbom ili, kraće, progom, pa ni Airbag nije mogao izbjeći ovu dobro prokušanu formulu. Drugim riječima, norveški trojac od početaka stvara u okvirima koji su očekivani, ali je dosad uvijek uspijevao u zadani atmosferični prog-recept dodati sastojke (primjerice, virtuozne i iznimno osjećajna gitarska sola ili pak krhke klavijaturističke partije) koji su rezultat činili osebujnim i privlačnim.

Treći i četvrti album – „The Greatest Show on Earth“ (2013.) i „Disconnected“ (2016.) – donijeli su pak nešto dramatičniji ugođaj od prethodnika, razlikujući se pritom u načinu na koji je ta dramatika postignuta, dok se „A Day at the Beach“ iz 2020. odlučno osvrnuo prema uzorima iz osamdesetih godina prošloga stoljeća, uvodeći na zanimljiv način neke elemente tadašnjeg synth-popa. Uspješan je bio i pandemijski live-album „A Day in the Studio – Unplugged in Oslo“ objavljen krajem 2021. Zajednička svirka bez produkcijskog uglancavanja , a u akustičnom aranžmanu, donijela je životnost te pružila svjež i intiman pogled na stvaralaštvo norveškog trojca.

Novo studijsko ostvarenje smješteno je u već dobro nam poznat zvučni okvir, nudeći ugodnu i nježnu varijantu progresivnog pristupa, ali ovaj put bez mnogo novosti i uzbuđenja. Sve je, dakle, tu što već očekujemo i znamo: uglađen vokal Aslea Tostrupa, relativno suzdržan, ali iznimno precizan bubanj Henrika Bergana Fossuma te gilmourovski zasnovana gitara Bjørna Riisa. Klavijature, na kojima se izmjenjuju Tostrup i Riis, mjestimice će dobiti prominentnu ulogu, a bas će se – pretežito u Riisovoj izvedbi – također s vremena na vrijeme istaknuti te zauzeti najvažnije mjesto u kompoziciji. Na tri pjesme surađivala su još trojica glazbenika – svirajući gitaru, bas i klavijature – pa je zvučna slika bogata i slojevita.

Pet je pjesama na albumu od četrdeset i pet minuta, što upućuje na to da su već i samom dužinom usidrene u svijet progresivnog rocka. Airbag na šestom albumu – što je također očekivano – obrađuje aktualne probleme suvremenog društva, pa se tako susrećemo sa stihovima u tematskom rasponu od teorija zavjere do kulture otkazivanja, a sve kroz perspektivu nezadovoljnog i anksioznog pojedinca.

Uvodna desetminutna „Dysphoria“ pruža tipičan airbagovski laganiji pristup i složenu strukturu, ali ne nudi mnogo dijelova za koje se slušatelj može zakačiti. „Tyrants and Kings“ podiže tempo te se odlikuje pamtljivim refrenom i odličnom završnom gitarskom solažom. Riječ je svakako o središnjoj kompoziciji albuma, koja može stajati uz bok najkvalitetnijim pjesmama s prethodnih izdanja. „Awakening“ je pak stvar sjetna ugođaja vođena akustičnom gitarom, ali svojim mlakim, middle-of-the-road baladnim pristupom nažalost ne pruža mnogo uzbuđenja.

S četvrtom pjesmom nazvanom „Erase“ bas preuzima glavnu ulogu, diktirajući brži tempo. I kad pomislite da će se napokon početi događati nešto što bi vas moglo zainteresirati, Airbag upadaju u ponavljajuću monotoniju. Posljednja, petnaestminutna „Tear it Down“ sastoji se od više dijelova te je, vjerojatno, trebala biti epski završetak albuma. Umjesto toga, dobili smo još jednu uspavanku iz koje će nas – na samome kraju – probuditi tek lijep trominutni gitarski solo, a koji će mjestimice podsjetiti na dionice Davida Gilmoura iz „The Division Bell“ faze Pink Floyda. I to će od ovog albuma Airbaga biti sve.

Nakon cjelovitog slušanja aktualnog ostvarenja norveškog trija može se zaključiti da je riječ o zbirci pjesama kojoj nedostaje temeljne životne snage. Ona će vas prije svega uspavati; ako je pustite da svira otpočetka, često nećete znati je li određena pjesma završila, a nova počela. Sve se, naime, stapa u jednoličnu, slabokrvnu cjelinu. Prevladava osjećaj kao da smo sve stvari već čuli, ali u boljoj verziji. U tom smislu, „The Century of the Self“ izdanje je inferiornije od prethodnika iz 2020., ali i od posljednjeg solo-albuma Bjørna Riisa iz 2022. naslovljenog „Everything to Everyone“.

Ipak, da ne bude zabune, nije riječ o potpunom promašaju. Norvežani i dalje suvereno koračaju tragom Pink Floyda, čineći to s mnogo znanja i uz profinjen glazbeni ukus. Stoga će onima koji su željni post-Floyd ugođaja, a ne žele se pritom slušateljski previše angažirati, novi album vjerojatno dobro sjesti. I to je potpuno u redu, jer riječ je o lijepoj i ugodnoj glazbi. Oni koji su, s druge strane, u potrazi za nekim glazbenim uzbuđenjem – a među takve pripadam i sâm – morat će to uzbuđenje potražiti drugdje.

Ocjena: 6/10

(Karisma Records, 2024.)

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 €

5.00 €

10.00 €

20.00 €

50.00 €

100.00 €

200.00 €

Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute