Ukoričeno je 20 godina pulskog Art & Music Festivala. Ovogodišnja, jubilarna, proslava bila je skromna, ali dugoročno postignuti dosezi koji su u knjizi ‘Ajme & Majko’ u ‘oštroj konkurenciji’ tekstova prilično su uočljiva svjedočanstva jedne važne & značajne stvari.
Rijetke su monografije glazbenih festivala. Barem na ovim prostorima na kojima se prebrzo gubi fokus, kao i neke prvotne smjernice. Možda su upravo i zato rijetke jer ne bi bile smislene. Pulski Art And Music Festival kontrapunkt je u toj priči. Festival je to za koji nikad nisu bila izdvajana značajna sredstva. Festival na rubu čudoređa, da upotrijebim tu nespretnu riječ za moral koja se pojavila kad i hrvatska država. Ukratko, nešto što po svoj logici stvari nije smjelo postojati u ovom našem društvenom i mentalnom kazamatu.
A sve je počelo u Istri. I to u Istri koja nikad nije kleknula i priznala tu Hrvatsku, bar ne u onom obliku kako je to želio njen prvi predsjednik i još u Puli, gradu koji je taj isti predsjednik držao za neku vrstu srpskog uporišta, zbog čega je (valjda po uzoru na Braziliju) potezom pera odlučio upravno središte premjestiti u Pazin. Taj ‘povjesničar’ nikad nije bio u stanju usvojiti stari dobro poznati povijesni mediteranski fakt da mjesto koje su antički Rimljani odabrali za grad (pa još uz to luku i regionalni centar) nikad nije bio puki čin samovolje nekog vladara koji nije uzimao u obzir ono što danas znamo pod pojmom geostrategija. Ali eto te 90-te prošlog stoljeća su bile godine samovolja balkanskih poglavica, svašta se odlučivalo dekretom moćnika, jednako imena nogometnih klubova, lokacija za ‘strateški most’ kojeg svako malo zatvori vjetar i upravno političkih centara koji su mimo svih utabanih putova, staza i navika.
U tim ratnim godinama, nešto što je bilo znano kao alternativna rock scena, bar kad je u pitanju glavni grad, tj. Zagreb, sve zajedno je skupa s publikom moglo stati (a tad je i bila tamo ‘stacionirana’) u Jabuku – klub na zagrebačkom Jabukovcu, ujedno i najmanji koncertni prostor grada, u kojem nitko od drčne braniteljske ekipe nikad nije pijan aktivirao neku bombu, valjda iz puke koincidencije jer su u blizini bile smještene elitne postrojbe koje su budno čuvale to šumovito rezidencijalno područje bivšeg predsjednika i stranih veleposlanstava.
U to vrijeme i tim uvjetima, vijest da u Puli starta nekakav festival koji će objediniti tu atomiziranu i razasutu glazbenu alternativu pod jednu kapu, nama koji smo bili drugačiji, bila je u najmanju ruku epohalna stvar. U stvarnosti, iza svega je stajala samo jako volja organizatora i nada da će sve biti u redu, tj. da neke redarstvene snage neće to sve rastjerati u tri p.m..
S vremenom se pokazalo kako je taj off festival na kojem je fluktuirala i scena i glazbeni žurnalisti bio odskočna daska za neka imena koja danas doživljavamo afirmiranima i uglavnom značajnima za ovu malu scenu. A Festival se ‘truckao’ od jedne do druge lokacije, bio prekidan zbog ratne operacije Oluja, dok je za strane novinare bio pravo malo eskapističko čudo na ratom zahvaćenom Balkanu, trunka normalnosti u poludjelim vremenima koja im je bila toliko fascinantna da je završila i kao poglavlje u knjizi „Rock And A Hard Places“ koje potpisuje Andrew Mueller (dotično se nalazi i u knjizi „Ajme & Majko“).
Treba li naglasiti da je Art & Music ujedno bio i prvo koncertno mjesto koje je ugostilo bendove iz Bosne i Hercegovine i to one koji nisu poput redovitih gostiju kao što je bilo Zabranjeno pušenje svoju regionalnu slavu stekli za vrijeme postojanja Jugoslavije? Svoju prvu dekadu u kojoj je branio boje urbane scene Art And Music završio je 2001. svojim 9. izdanjem, nakon čega je bio u mirovanju sve do 2006. kad je, također potpuno neočekivano, da kažem spontano, dobio drugu važnu ulogu i to onu regionalnu, kao prvi i istovremeno čvrsti mostobran novih glazbenika koji su dolazili iz Srbije i koji su kasnije u Hrvatskoj i od publike prepoznati kao značajni. Dovoljno je izdvojiti Goribor koji je do tada bio potpuno anoniman glazbenim znalcima i frikovima u matičnoj Srbiji, ili pak Repetitor, tada tinejdžerski beogradski trojac bez iti jednog objavljenog albuma koji je instantno oduševio i kritiku i publiku (što radi i dan danas). Slična je situacija i s tuzlakom Damirom Avdićem koji je na Art And Musicu ignorirao pozornicu i nastupio među publikom.
Zanimljivo je da je Art & Music također imao snažan utjecaj za sve bendove u afirmaciji u njihovim matičnim državama, a kad se sve zbroji radilo se o jednom do dva nastupa u Puli pred 5-6 novinara, a često ni pred stotinjak posjetitelja, posebice kad je riječ o natjecateljskim terminima nastupa. Ništa od toga nisu pokrivale televizije, a kako je dobro uočio srpski novinar Milan Vukelić, koji je izvještavao za Popboks 2009., ništa bolja situacija po pitanju (ne)zainteresiranosti nije bila ni u mainstream tisku jer „zagrebačka štampa je smatrala da je dovoljna i vest u ćošku, pored najave izložbe društva filatelista iz Zaprešića“. Pa sad, nije li to pravo malo čudo? Može li se reći da je skupocjena parada Porin ikada imala takav značaj za scenu? Ili je prije sebi priskrbila epitet „svi će doći na red za svoj stakleni kipić“ kojeg se nova direkcija u zadnjih nekoliko godina pokušava otarasiti poput uroka (jer pomaka svakako ima kad primjerice na dodjeli nagrada jedan Mayales ostavi Tonija Cetinskog očiju punih zavisti)? Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
