Aklei se prvenstveno mora priznati da radi puno i predano te da zaista uživa u tim afro-soul-ethno-beats-pra-pan-slavenskim vibracijama koje izvodi, a što se vidi u svakom trenutku. Neki manje sretni ljudi poput mene bi to mogli shvatiti i kao ‘toxic positivity’, no nije Aklea kriva što je sretna isto kao što niti ja nisam kriv što sam nesretan pa nema veze.
Iako još nema ni album prvijenac, Aklea Neon je prošle godine munjevito zaradila pažnju kritike pa je pobrala nagradu Ambasador za izvođačicu godine, Zlatko Turkalj ju je brzopotezno proglasio i kantautoricom godine, a od Rock&Off ekipe je zaradila nominaciju za Veliki prasak. Nastupila je i na prošlogodišnjoj Dori s pjesmom ‘Zovi ju mama’ gdje neka eco-friendly ekipa priziva neke vibracije iz doba Pangee, svirajući neko ukrasno bilje i zbog koje me u subotu prepoznala kao ‘onog koji mrzi tu pjesmu’ što sam ja svesrdno potvrdio, ali smo se na kraju dogovorili da to nije i ne mora biti osobno.
Uglavnom, Aklei se prvenstveno mora priznati da radi puno i predano te da zaista uživa u tim afro-soul-ethno-beats-pra-pan-slavenskim vibracijama koje izvodi, a što se vidi u svakom trenutku. Neki manje sretni ljudi poput mene bi to mogli shvatiti i kao ‘toxic positivity’, no nije Aklea kriva što je sretna isto kao što niti ja nisam kriv što sam nesretan pa nema veze. Ta oduševljenost i opijenost muzikom bila je očita i u set-listi jer Aklea koncert nije otvorila s najpoznatijim pjesmama s kojima bi se publika mogla identificirati poput “Zovi ju mama” ili “Shika Shika”, već s manje poznatim uspješnicama kataloga ili cross-over obradama poput hita Dawn Penna “You Don’t Love Me” u koji je ubacila i stihove pjesme “Shika Shika”, a recentni “Ljudnjak” se niti ne bi sjetila izvesti da to nije zatražio netko iz publike. Mora se priznati (a to zna svatko tko se bavi ovim poslom) i da nije uvijek lako odsvirati koncert od sat i pol koji je nabrijan od prve do zadnje minute i to još za publiku od tridesetak ljudi za što su djelomično krive obavezne covid potvrde za ulazak na koncert i činjenica da je Aklea u Koprivnici gostovala prvi put, ali i subotnja magla i hladnoća panonske nizine.
Ono što je nešto problematičnije jest da to zapravo i nije koncert kantautorice, nego neka vrsta auto-karaoka jer Aklea većinu vremena zapravo pušta muziku preko koje pjeva. To vjerojatno ima veze i s tim da je Aklea veliki fan tzv. soundsystem kulture (ponekad nastupa i uz selektoricu Mirnu), no za nekoga tko o tome ne zna ništa i naviknut je na koncerte na kojima izvođači u staronormalnom smislu izvode vlastite pjesme to može biti pomalo zamorno i konfuzno. Problem je i u tome što se pjevanje mahom svodi na stalne vokalize koje zapadaju u jedne te iste reggae-dub obrasce što samo dodaje spomenutom zamoru.
Tu je i problem tekstova za koje se usudim reći da nisu Akleina jača strana jer stihovi poput: “Shika shika, al’ me shika, ajme ajme, al’ me shika” ili “Lunarni kalendar kaže u val, dodala sam ga jer nije apruval, sve ok lik je malo rural, al’ poglupim kad pločice su mural” ili, na kraju, “Sorry što prekidam happy meal, tjeme u plamenu, nije drill” sigurno ne mogu stajati uz bok nekih drugih kantautora na našoj sceni (sigurno znate na koga mislim) ili, nedajbože, sami za sebe. Tu je, na kraju, i pitanje plesanja koje proizlazi iz već spomenute istinske sreće, veselja i opijenosti muzikom pa kad ne pjeva, siđe s pozornice i pleše s publikom ili publici, htjeli to oni ili ne. Kad smo već kod publike, na kraju koncerta je netko doviknuo: “Afrika paprika” i time otprilike sumirao večer. Bilo bi nepravedno i nepravedno zločesto od mene reći da koncert nije bio dobar, ili da to što Aklea radi ne valja, ali da je to štikla za mene, svakako nije.