Nakon što smo zavirili u radionicu činela Krune Levačića u sklopu najavljene teme kojoj je cilj otkrivanje i upoznavanje s domaćim graditeljima glazbala, majstorima preinaka i custom glazbene opreme zaputili smo se u Koprivnicu kako bi upoznali Aleksandra Vrhovca – ‘čarobnjaka’ za gitarske pickupove, čovjeka posvećenog onom najvažnijem dijelu koji elektičnoj gitari daje zvuk. Za mnoge strane glazbenike Wizz Pickups je dobro poznato ime.
Aleksandar Vrhovec raspoloženo me dočekao pred dvorištem svog doma u Koprivnici gdje se ujedno nalazi i radionica u kojoj proizvodi gitarske magnete, odnosno pickupove. Posebno je specijaliziran za izradu vjernih replika po svim performansama onih iz 1959. godine koji su se ugrađivali u Gibson Les Paul modele.
Istovremeno zaigrana gotovo dječačkog duha, ali i izrazito precizan kad je u pitanju apsolutno svaki detalj, Vrhovec mi je objašnjavao sve etape radnog procesa, te pokazivao i najsitnije detalje uključujući nijanse boje slonove kosti i svake zabušene rupice plastičnih dijelova pickupa, pa do kvalitete i jačine magneta, te točnog broja namotaja žice debljine vlasi kose zaslužnih za zvuk koji je odavno osvojio svijet. Iako je njegov Wizz Pickups usko specijaliziran, Vrhovec je pravi renesansni čovjek u širini znanja i mogućnosti.
Pored toga što je glazbenik, on je ujedno i graditelj gitara po vintage ključu poznatih modela Fendera i Gibsona. Gitare gradi po narudžbi, ali kako sam kaže, taj proces traje dugo iz razloga jer on tu ima klasični pristup u kojem s glazbenicima iz često dugih razgovora o načinu sviranja i iskustvu treba proniknuti u to koji model bi nekome odgovarao. U jednom trenutku je otvorio kofer i izvadio Fendera Telecastera. Boja na tijelu gitare imala je patinu desetljeća na sebi uz ogrebotine, kao što je dio koji je naslonjen na tijelo gitarista bio skoro izguljen. Ukratko, gitara je izgledala kao da pripada Keithu Richardsu.
Bon Jovi, Aerosmith (oba gitarista), Slash, pokojni Ed King (Lynyrd Skynyrd) koji je imao sedam setova), Al di Meola, Vince Gill, Billy Duffy, Steve Jones, Charlie Starr i tisuće drugih naravno. Svi oni imaju identične moje pickupove, nitko bolje ili lošije samo zato jer su celebovi.
„Uf, koliko je stara?“, pitao sam ga.
„Nije to original. Ja sam je napravio da tako izgleda“, odgovorio mi je i počeo objašnjavati metode kako instrument nakon što ga napravi da izgleda potpuno nov ulazi u proces „postarivanja“ kako bi dobio željeni vintage izgled.
Kao dokaz da tu nema slučajnosti, donio je još jednog gotovo identičnog Telecastera, ‘brata blizanca’ onom prvom i po patini i po brazgotinama na laku. Kaže da mu je gradnja gitara odavno ušla pod kožu i da je se ne može odreći, u smislu da je to njegov „zen vrt“. „Odem u radionicu i onda potrošim vremena koliko treba na neki detalj. To me smiruje. Moram osjetiti drvo u rukama, osjetiti njegovu kvalitetu“, objašnjavao mi je i pokazivao neobrađene debele drvene fosne (nadam se da naziv ‘fosna’ ne vrijeđa graditelje instrumenata) javora i jasena koje i dalje nabavlja i skladišti. „Ovo sam dobivao u kompenzaciji, a sad to košta pravo malo bogatstvo“, pokazivao mi je duguljaste i tanke komade brazilskog ružinog drveta od kojeg se rade gornji dijelovi gitarskih vratova.
Kad sam ga pitao zašto se specijalizirao baš za pickupove pored znanja da napravi cijeli instrument, rekao je da postoji puno graditelja gitara i da treba proći izuzetno puno vremena kako bi se došlo na tržište i da je za to potrebno puno marketinškog umijeća i uloženih sredstava u marketing, za razliku od fokusiranja na komponente jer mnogi gitaristi žele preinake i poboljšanje performansi instrumenata koje već posjeduju.
Što je prethodilo priči o Wizz Pickups? Može li se svesti na ono da si tražio nešto i to nikako nisi mogao pronaći?
Aleksandar Vrhovec: Kao klinci, u srednjoj školi smo počeli snimati, tamo oko 2001. godine, u onim prvim DAW programima, a sa dostupnim internetom za nas u isto vrijeme smo gutali slike poznatih rokera u studijima. Gledali smo tu opremu kao da drže zlato u rukama. Za snimanje sam kupio lokalno neki jeftini elektro-akustični bas, naopako okrenuo bateriju i spalio elektroniku. Pronašao malo dalje od kuće graditelja Željka Stubičara koji mi je popravio bas, a s prvim ulaskom u njegovu radionu sam postao fasciniran sa svim instrumentima koje je radio i popravljao. To je bilo kao da sam otkrio neki Sveti gral, da je instrument moguće napraviti i izvan tvornice koja je negdje tisućama kilometara dalje, a u kojoj rade tko zna kakvi inženjeri i čarobnjaci. Malo po malo sam dolazio kod njega sve češće i upijao sve što sam mogao smisliti da pitam. Zarazio sam se toliko da sam i sam počeo raditi neki Telecaster koji mi je Željko pomogao u svim koracima. To je bilo to, mašta je proradila i bilo je pitanje samo koju ću izraditi iduću, naravno najtežu Les Paul, ha, ha. Napravio sam je frendu za rođendan sa dijelovima koje smo skinuli s njegov Epiphonea kojem je pukla glava, još i danas svira taj moj Les Paul. Najveći problem kod gradnje je skupiti pare za dijelove, pa smo tako Željko i ja našli super čiču u Varaždinu koji je radio motalice za elektromotore i premotavao pickupove tu i tamo ljudima koji su znali za njega. Od njega sam kupio prvu, a kasnije i drugu motalicu. Napraviti sam svoj pickup je bilo kao alkemija za mene, ravno čudu. Kontrola zvuka na gitari, pogotovo u bendu, frekvencije koje napokon izlaze u miksu, kompresija, dinamika, senzitivnost na trzaj, ma sve. Surfao sam po internetu danonoćno dok nisam saznao sve što je u to vrijeme, te 2005. godine, bilo dostupno. Počeo sam se povezivati s inozemnim graditeljima gitara i pickupova. Onda sam još radio gitare, popravke, refinishe gitara, te sam na svaku svoju gotovu gitaru stavio svoje pickupove. Za prve pickupove sam kupovao dijelove iz Japana koji su bili najbolji na tržištu, ali ni blizu onima koju su me zanimali, a to je P.A.F. pickup iz 1959. godine, sa Gibson Les Paul bursta. Najpoznatije rock and roll gitare ikad. Počeo sam ih raditi samo da uštedim na hardwareu kod gradnje gitare, da bi se to pretvorilo u to da gitare više nisam ni radio, jako rijetko. Potražnja za pickupovima je prevladala. Nakon toga sam radio godinama puno vrsta pickupova, popravaka, čak sam radio i pod imenom jedne Japanske tvornice pickupova.
Možda objasniti malo za laike, koja je važnost pickupova, tj. magneta na električnoj gitari? Ako je za akustičnu gitaru najvažnija akustična kutija, vjerujem da je za električnu najvažniji pickup za proizvodnju zvuka.
Aleksandar Vrhovec: Pickup na gitari nije ono što je na akustičnoj reznonantna kutija koja daje glasnoću, nego je on kao mikrofon, ali sofisticiran, koji prenosi samo ono bitno, ni previše, a ni premalo frekvencija. Bitno je da se čuje drvo gitare koje rezonira sa žicama. Isto kao i sa ljudskim glasom, ne zvuči dobro na bilo kojem (lošem, recimo) mikrofonu. Čuje se karakter, ali ne i cjelokupna kvaliteta. Neki bi rekli da je pickup najbitniji, jer i neke aluminijske ili gitare od pleksiglasa dobro zvuče, no svaka je karika bitna u kontroli zvuka – drvo, lak, pickupovi, debljina žica, debljina trzalice, naravno pojačalo i pedale u lancu. Uz pretpostavku da svirač zna što radi. Na to sve još dolazi i snimka te gitare koju su radili u studiju, na tim poznatim rock albumima. Naravno većina gitarista nema problem sa pickupovima, svi im zvuče slično tj. dobro. Vjerojatno jer nemaju interes za eksperimentiranjem i traženjem svojeg zvuka, ali isto je u svemu, malo soli ili papra nekom jelu će dati savršen okus, ili pak ne.
U 1950-ima je bilo pitanje samo da li mogu dobiti određen broj dijelova iz tvornica, nije ni bilo bitno koliko košta, samo da je moguće dobavljivo.
Uzmemo li u obzir da se danas za male novce može kupiti kineske i meksičke gitare, onda nije teško za pretpostaviti da je kvaliteta pickupova lošija nego li je bila prije. Zašto to proizvođači uopće rade?
Aleksandar Vrhovec: Kvaliteta željeza i bakra prije je bila drugačija, u 1950-ima su se ti materijali drugačije dobivali, nisu bili toliko reciklirani i pročišćeni, pa opet miješani. Za izolaciju žice su koristili benzen koji je danas zabranjen. I još tisuće sitnica. Alnico magneti koji se sastoje od aluminija, nikla i kobalta su imali druge recepte i čistoće. Isto je i kod plastike, današnje plastične igračke iz Kine nisu iste kao one koje su se 50-ih radile u Americi. Automobili, aparati za kućanstvo, alati, nije bilo masovne proizvodnje i radilo se da traje, nije se šparalo kao danas. Ako danas proizvođač može uštediti 0,01 cent na šarafu, njemu je to na milijun komada znatan iznos. U 1950-ima je bilo pitanje samo da li mogu dobiti određen broj dijelova iz tvornica, nije ni bilo bitno koliko košta, samo da je moguće dobavljivo. Zato su toliko i varirali dijelovi, jer nerijetko nije mogla jedna tvornica isporučiti koliko im je trebalo. Recimo onda je to bilo za 1000 gitara godišnje, a danas toliko radi vrlo vjerojatno tjedno.
Koliko ti je trebalo za Wizz Pickups uspostaviš na noge, da dobiješ željenu kvalitetu pickupova?
Aleksandar Vrhovec: Moje je mišljenje da za svaki biznis treba 10 godina da bi bio spreman da se od njega može živjeti. Počeo sam pred oko 18 godina, ali već sam od prvih primjeraka imao ideju da me profit ne zanima, nego samo kvaliteta, da se stvori riječ, usmena predaja oko kvalitete izrade i pogotovo zvuka. Radio sam ih uz posao, pa nisam morao šparati na ničemu oko izrade, čak sam prvih par godina bio dosta u minusu jer sam za skladište dijelova prodao skoro sve instrumente koje sam imao za sviranje. Prestao sam svirati gitaru aktivno, posvetio sam se samo eksperimentiranju zvuka i to radio i živio oko 10 godina. Kupio sam sve moguće brandove pickupova koji su bili u mojoj ili klasi iznad. Kroz nekoliko godina sam imao 7-8 setova svojih starih P.A.F. pickupova, dobio sam na popravke desetke te učio o svakom mikronu tog čuda. Doslovno su bilo moj Sveti gral. Odmah na početku sam sanjao o kompletnim svim svojim dijelovima pickupova. Ničemu na tržištu nisam vjerovao, slao sam na laboratorijske analize apsolutno sve vezano u izradu P.A.F. pickupa. Uz sve to kupio sam u Njemačkoj identični model Švicarske motalice koje su koristili za namatanje P.A.F. pickupova u 1950ima godina. Tako da uz sve dijelove pokrio sam i taj famozni strojni pomak i zatezanje žice koji ni CNC danas ne može savladati. Bitno je napomenuti da su svi dijelovi za moje pickupove kao i originali u inčnim mjerama, pa se svako repliciranje i izrada, recimo šarafa mora raditi u Americi. CAB plastika isto tako, specifična i 10 puta skuplja od današnje ABS ili PVC plastike. Vrlo zahtjevan puzzle za slaganje.
Gdje si stjecao znanje? Postoji li škola za tako nešto?
Aleksandar Vrhovec: Išao sam u elektrotehničku školu pa bi se moglo reći da sam tamo naučio držati lemilicu, ali onda me je zanimalo samo sviranje pa nisam previše obraćao pažnju na školsku teoriju, no ostalo je nešto u glavi. Ali kao i danas sve se svelo da to da moraš imati stari pickup u ruci, ako ga želiš replicirati, svoj prvi P.A.F. sam platio mislim 1.200 eura, ili tako nešto, bili su opasno skupi ako uzmemo u obzir i današnju inflaciju. Današnja cijena im je oko 4.000 eura po komadu ili više. Dobro mi je došao i FOI (viša) na kojem sam naučio kopati po netu, fotografija, elektroničko poslovanje, a danas i računovodstvo, statistika za poslovanje itd.
Imaš li već gotove linije custom Wizz pickupova, ili sve ovisi o specifičnim željama naručitelja?
Aleksandar Vrhovec: Nikad nisam stigao imati inventar, ha, ha. Ustvari to mi se činilo kao da radim pickupove za nepostojećeg kupca, pa ih nisam ni radio tako, a nisam ni imao vremena, jer ustvari imam stalno listu čekanja. Trenutno je oko 10-15 setova, ali nekad je bila i 40-50 setova dok sam ih radio uz posao informatičara. Od početka Covida sam dao otkaz i zaposlio se full time u firmi koju imam od samog početka rada. Uglavnom imam osnovni model i neke tribute setove, to su kao neki malo začinjeni setovi, koji daju specifični zvuk. Mogu se birati boja bobina, poklopci, postaravnje ili novi look.
Koja je, recimo osnovna razlika između Jimmy Page seta, Billy Gibbons seta i Creamy Clapton seta? Naime, svi spomenuti posebno vole Gibson Les Paul modele, dakle gdje su razlike?
Aleksandar Vrhovec: P.A.F. pickupovi su se radili svega četiri godine (1957-1960), a onda su u Gibsonu došli do spoznaje da su Les Paul gitare same po sebi preskupe kod izrade. Prvotna ideja im je bila pobijediti Lea Fendera koji ih je radio najjeftinije moguće, a Gibson skoro po istoj cijeni, ali su ih pokrivale archtop jazz i akustične gitare. Od 1960. godine na dalje su skratili magnete, počeli su nabavljati ili jeftinije ili dostupnije dijelove, druga specifikacija žice, kromiranje, a ne niklanje, šarafa i slugova. Dosta detalja koji su se čuli u zvuku. Dodajmo tome da se Les Paul gitara u tom obliku nije ni proizvodila od 1961. do 1968. godine, no to je sasvim druga priča zašto, no pickupovi su bili i dalje istog oblika kao na SG ili archop gitarama. No da se vratim na pitanje, svaka godina, a moglo bi se i po mjesecima točno reći kad su neki dijelovi na P.A.F. pickupovima bili drugačiji, krenuli su sa Alnico 2 i 3 magnetima, ali onda 1959. prešli na Alnico 4, a 1960 godine na Alnico 5. Debljina žice je bila puno deblja na 1957. i 1958. pickupovima, pa je s time bio i manji otpor na njima. 1960. su bilo puno više hot, recimo i za 20% od 1957., boja bobina ispod poklopaca se promijenila 1959. godine, prvo u zebra pa u kremaste, krajem 1960. opet u crne. Vezano uz to svaki Les Paul iz te ere je malo drugačiji, pogotovo jer žene koje su motale pickupove nisu imale motalice koje su same stale na određen broj namotaja nego su ih zaustavile kad je bobina bila puna sa žicom. Pa su tako i svaki burst recimo onaj kojeg je svirao Billy Gibbons, ili Jimmy Page vrlo drugačiji, ali opet dovoljno sličan da ima P.A.F. karakter. Ja sam kroz godine i iskustvo uz super frenda u Japanu probao dokučiti te sitne detalje koji čine razliku, ili po primjercima koje sam imao u rukama iz specifične godine ili uz sonične eksperimente na istim pojačalima koje su oni imali da pokušam dobiti isti zvuk te tako i napravim liniju Tribute pickupova.
Što su premium clone Wizz pickupovi?
Aleksandar Vrhovec: Premium Clone P.A.F. je replika P.A.F. pickupa koja je po meni najversatilnija, ima karakter više različitih modela, a za prosječnog gitaristu uz znanje korištenja knobova na gitari i na pojačalu može dati vrlo širok spektar tog P.A.F. zvuka. To je ono što je dovoljno za 99% ljudi koji kupuje moje replike pickupova. No ako je netko baš fan recimo clapton Beano albuma (Bluesbreaker) imam i to pokriveno. Sitni detalji, ali za onog tko ganja neki zvuk vrlo bitni detalji.
Vidim da posebno voliš Gibsonove modele, što je s Fenderom, Gretchom i ostalim električnim gitarama?
Aleksandar Vrhovec: Da, moglo bi se reći da sam se kroz godine specificirao samo za P.A.F. pickupove. Imam sve svoje dijelove i alate da radim svaki dio pa su mi najdraži nakon toliko muke. Dobro su se probili, izgradio sam ime na njima i uspio postići meni isplativu cijenu izrade. Fender pickupovi su posebna priča, isto kao i svaki drugi brand jer je kopiranje onda bilo nemoguće radi patentiranja. Zbog toga se P.A.F. pickup zove tako, to znači Patent Applied For, a prije nego li je Gibson dobio broj patenta na koje se čekalo kao i recimo u našim birokratskim uredima danas, morali su nešto staviti na pickup da im ne ukradu konstrukciju, jer je P.A.F. pickup bio prvi pickup koji nije zujao i šumio. Humbucker su ga nazvali. P.A.F. naziv je dobio kasnije jer su imali naljepnicu odostraga „Patent Applied For“. Do 1961. godine su već dobili broj patenta pa su stavljali nove naljepnice, ti se zovu PAT# i imaju te drugačije detalje. Nisu bili toliko poželjni, no danas je svemu cijena otišla gore pa tako i PAT# pickupovi od 1961. do 1965. godine postižu veliku cijenu. Što se tiče drugih brandova i modela, teško je dobiti dobru cijenu jer ih ja ne radim masovno, a interes nije toliko velik. Pa se stoga držim svog recepta za biznis.
Do mene su došli glasovi da Wizz pickupove naručuju i glasoviti svjetski gitaristi Može li se saznati tko su, ako poslovna politika to dozvoljava?
Aleksandar Vrhovec: Da to je ta priča koja prva zapne za oko svima koji čuju o pickupovima. Bilo je to oko 2008. godine, bio sam aktivan na My Les Paul forumu i zapazio me jedan graditelj koji me pitao da li trebam distributera za SAD. Pristao sa i kasnije skužio da on popravlja gitare skoro svim A-list gitaristima u svijetu. Kako sam mu slao pickupove, a on je dobivao za svaki set postotak, preporučio me nekolicini. Vrlo brzo su se i oni međusobno počeli oko toga razgovarati, pa su me neki i direktno kontaktirali, recimo Fortus iz Gunsa, ili Jeremy iz Cypress Hill, ili Klinghoffer iz RHCP-a koji dok je probao moje pickupove je kupio još jednu gitaru da ih ima i u backup Les Paulu, obično svira Fendere ili ta dva Les Paula. Ima stvarno puno gitarista, ali najglasovitiji su naravno Bon Jovi, Aerosmith (oba gitarista), Slash, pokojni Ed King (Lynyrd Skynyrd) koji je imao sedam setova), Al di Meola, Vince Gill, Billy Duffy, Steve Jones, Charlie Starr i tisuće drugih naravno. Svi oni imaju identične moje pickupove, nitko bolje ili lošije samo zato jer su celebovi ha, ha. No prvi izlaz na tom forumu se dogodio kad su moje slike zapele za oko jednom gitaristu iz Hondurasa koji je bio vrlo veliko ime na forumu, kupio je pickupove od mene i napravio video, dan nakon toga sam dobio 50 narudžbi, još nisam ni firmu imao, nakon toga sam ju odmah morao otvoriti.
Tko je bio prvi značajni glazbenik iz Hrvatske kojeg ste oduševili?
Aleksandar Vrhovec: Prvi prvi u Hrvatskoj bio je Kruno Domaćinović iz Majki, njemu su bili super. Mislim da on ima prvi set koji sam napravio Double cream, ikad ha, ha. Često se čujemo.
Kakva je općenito situacija s domaćim glazbenicima, koliko su upoznati s tvojim radom?
Aleksandar Vrhovec: Od domaćih sam radio dosta, onima koje to zanima, Majke, Psihomodo, Let 3, TBF, Hladno Pivo, Niko Potočnjak, Cojones, E.N.D. i mnogi drugi. Nemamo baš puno rock and roll bendova, a i cijena nije baš sitnica pa ‘ko može i želi, kupi.
Ima li više zainteresiranih rokera ili jazzera i s kojim problemima se najčešće susreću, ako se to može tako nazvati?
Aleksandar Vrhovec: Jazz je posebna priča, kao i u glazbi tako i u opremi, oni štuju klasike, vrlo rijetko da netko od njih napravi takav grijeh i oskvrne svog Gibsona sa mojim pickupovima, ha, ha. No radio sam svega nekoliko puta za jazzere. Vrlo je teško pratiti tko je koja vrsta gitarista od naručitelja, no po Wizz tagovima na Instagramu ili Facebooku mislim da je većina rokera, hard rokera, metalaca, grungera, uglavnom alternativa. Imam i privat grupu na Fejsu sa preko 2000 članova koji dijele svoja iskustva, ako netko ima pitanje vrlo brzo mu tamo pomognu ljudi koji koriste moje pickupove, recimo oko modela, lemljenja, setupa itd.
Saznajte više:
Uskoro kreću priče iz radionica hrvatskih graditelja glazbala
*Tekst je potpomognut sredstvima natječaja “Poticanje novinarske izvrsnosti” Agencije za elektroničke medije.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
