The New Gondoliers pripremaju koncert na domaćem terenu, u Hrvatskom domu u Splitu gdje će promovirati jedno od najugodnijih ovogodišnjih iznenađenja domaće diskografije, svoj drugi album “Art Cartel”. Tim povodom s njihovim frontmenom Alenom Čelićem porazgovarali smo o glumi, glazbi, plesu, putovanjima, suradnji sa slavnim Howiejem Weinbergom i tome kako je jednom upoznao Townesa Van Zandta.
Dopala mi se jedna stvar koju si bio rekao, a to je da te rad u glumi i mimici naučio mnogo toga o pisanju pjesama? Na koji način?
Alen Čelić: Dobre priče vole egzistencijalne teme i komplicirane međuljudske odnose, a svaka pjesma piše priču, jel’ tako? Studij pantomime i fizičkog teatra za razliku od klasične glume traži izvođače, koji su ujedno autori i redatelji kratkih formi. To bi u glazbi bio kantautorski pristup.
Kako je došlo do prelaska s glume na glazbu? Jesi li oduvijek htio pisati pjesme?
Alen Čelić: Još u četvrtom razredu osnovne škole dobio sam akustičnu gitaru. Za vrijeme studiranja nastale su pjesme s više dramskog naboja, a prvi nastup sa demo bendom Slaven Bilić & The Red Cards imao sam prije 25 godina. Svirali smo u ARTheater Köln nakon odigrane monodrame “Moby Dick”. U Berlinu sam svirao u vrlo zanimljivim klubovima sa cool jazzerima, te u Roter Salon, maloj sceni Volksbühne. Pandemija je pak značila izazov – zatvoriti se sa novim, angažiranim materijalom ususret deluziji srednjih godina.
Na koncertu u Zagrebu vidjeli smo kako ludo plešeš break dance. Gdje si to naučio?
Alen Čelić: Ranih 80-ih iza ŝkole u Bonnu, malo kasnije na pomoćnom igraliŝtu osječkog Gradskog vrta. Još uvijek volim old school utjecaj na kasnije glazbene fuzije. Na Folkwang Hochschule Essen imao sam privilegij studirati, a u Tanzhaus NRW Dūsseldorf i raditi sa plesačima i budućim članovima Pina Bausch Tanztheater ansambla koje sam prvi put gledao u Edinburghu 1995., što mi je kazališni kompas okrenulo prema fizičkom teatru.
Po čemu bi rekao da se novi album “Art Cartel” najviše razlikuje od prvijenca New Gondoliersa?
Alen Čelić: Utjecaj ranog rapa na kasniji indie rock mi je bila vitalna referenca za stil Art Cartela. S basistom Rudijem Vučemilovićem u paru sa bubnjarem Veljkom Popovićem dobili smo čvrsti groove, te se odmaknuli od “countryficiranog” zvuka s prvijenca. Sound su upotpunili funky truba Duje Ružičića i souly vokal Nine Ipavec. Negdje sam pročitao da predstavljamo mediteransku americanu.
Kako je došlo do suradnje s Howiejem Winebergom, osvajačem više od 20 Grammyja koji je masterirao novi album?
Alen Čelić: Howie je oblikovao zvuk subkulture nekoliko naraštaja i ozbiljno sudjelovao u oblikovanju ne samo moje diskografije: Grandmaster Flash, Herbie Hancock, Beastie Boys, Red Hot Chilli Peppers, Nirvana… Dok sam završavao pjesme, priželjkivao sam njegov punchy master miks. Spomenuo sam to Veljku, koji se najprije nasmijao smatrajući to nemogućim, no ipak se okuražio napisati mu mail, a potom smo se čuli video callom. Bio je vrlo ljubazan, a mi ugodno iznenađeni njegovim interesom.
Koje bi glazbene uzore možda izdvojio kao ključne na ovom albumu?
Alen Čelić: Lou Reed & John Cale, Gil Scott Heron, David Berman, Pavement, Ray Davies, Paul Weller, Jonathan Richman, David Olney.
Spomenuo da si jednom upoznao Townesa Van Zandta? Kako je došlo do toga?
Alen Čelić: Townesa sam prvi put gledao u kelnskom Undergroundu ’94. Iako većinu pjesama nisam nikad prije čuo, imao sam osjećaj da su mi te melodije stari prijatelji. Nakon koncerta Townes je sjeo sam za ŝank, bilo mi je sasvim prirodno prići mu, potapšati ga po ramenu i čestitati. Djelovao je vrlo skromno i zahvalno i nikad neću zaboraviti taj pogled i tugu u òčima.
Nietzsche kaže da se najbolje razmišlja, odnosno filozofira u kretanju, a čini mi se da mnoge tvoje pjesme govore o prometovanju, putovanjima vlakom, jurnjavi po šalterima? Znači li to da su i najbolje pjesme one koje govore o kretanju?
Alen Čelić: Nije Nietzsche u krivu. Odrastao sam kao gastarbeitersko dijete, na relaciji Njemačka – Slavonija. Kažu: “Jednom kuferaš, uvijek kuferaš.” Volim teme ceste i putovanja, i priče o likovima koji bi otputovali bilo kuda, a ne mogu se pokrenuti iIi drugima koji su zaboravili kamo su krenuli.
Povod za ovaj razgovor je vaš nadolazeći koncert u Hrvatskom domu u Splitu. Je li lakše ili teže svirati na domaćem terenu?
Alen Čelić: Vjerujem da će ovaj put biti lakše. U Koncertnoj dvorani Ive Tijardovića u Hrvatskom domu pridružit će nam se trubač Ivo Jerkunica i pijanist Tonči Tranfić.
Što slijedi za New Gondoliers? Hoće li biti još singlova s “Art Cartela” i postoje li već neke ideje za buduće pjesme?
Alen Čelić: Planiramo video za “Zinedine Cezanne” i istražujemo novi porno gospel sound.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
