Močvara je u utorak bila puna iako je grupi Algiers u zadnjih godinu dana ovo treći nastup u Hrvatskoj. U nešto više od sat i pol svirke nije bilo razloga za prigovore.
Ako nas je glazba u posljednjih 10-15 godina nečemu naučila, to je da s ‘hype’ bendovima treba biti oprezan. Tom titulom, naime, jako često se častilo i jedva osrednje sastave s tek ponekim bljeskom, pri čemu su silne medijske napise i preporuke dežurnih ‘kužera’ trebali opravdati inovativnost i originalnost. Dakako, u većini slučajeva radilo se tek o neprepoznavanju utjecaja manje poznatih ili zaboravljenih sastava koji su nekoć davno radili iste ili vrlo slične stvari, zbog čega bi se i hype u pravilu prilično brzo ispuhao.
Algiers, eksperimentalnu angloameričku četvorku predvođenu klasičnim soul vokalom Franklina Jamesa Fishera, zbog navedenih razloga veličaju još od eponimnog debija iz 2015. iako u njihovom zvuku nema ničeg mlađeg od 35-40 godina.
S druge strane, mora im se priznati da su uspjeli pronaći formulu koja se, posebno u komercijalnom smislu, još nije sasvim istrošila, formulu baziranu na spajanju soula i gospela s no waveom, gothic rockom, synth-punkom pa čak i nasljeđem jednih Throbbing Gristle i Cabaret Voltaire. Uzmemo li u obzir koliko je bendova početkom ‘nultih’ miješalo funk s punkom i post-punkom, možemo zaključiti da Algiers tako najavljuju sljedeći trend u cikličkom ponavljanju/vraćanju u modu važnih glazbenih epoha.
No, vratimo se samom koncertu – Močvara je i u utorak bila puna iako im je u zadnjih godinu dana ovo treći nastup u Hrvatskoj, a u nešto više od sat i pol svirke nije bilo niti previše razloga za prigovore. Algiers s lakoćom pretvaraju crnačku gospel misu u ekploziju distorziranih riffova u stilu Jesus & Mary Chaina, soul Wilsona Picketta bombardiraju industrialom, a važna uloga pripala je i synthovima u rasponu od Depeche Mode do Suicidea.
Što je veći kontrast između stilova, Algiers postaju moćniji i uzbudljiviji bend, pa su u Močvari najjače udarale “Walk Like a Panther” uz koju se mogla baciti i dobra šutka, “Cry of the Martyrs” i singl “The Underside of Power” te osobno mi njihova najbolja pjesma “Irony.Utility.Pretext”. Zna im se dogoditi i da malo pretjeraju sa samplerom, posebno jer pokušaji Fishera i vrlo nabrijanog basista Ryana Mahana da ozbiljnije rasplešu publiku nisu urodili plodom.
Fisher je pozornost privlačio i odjevnom kombinacijom koja izgleda kao da ju je posudio od Springsteena iz “Born in the USA” faze, a vrijedi spomenuti i bivšeg člana Bloc Partya, bubnjara Matta Tonga i njegovo sumanuto ‘šaltanje brzina’, nerijetko i po tri-četiri puta unutar iste pjesme.
Dva vrlo korektna albuma i eksplozivan live nastup – izgleda da je hype ovoga puta zaista bio opravdan.