Močvara je u utorak bila puna iako je grupi Algiers u zadnjih godinu dana ovo treći nastup u Hrvatskoj. U nešto više od sat i pol svirke nije bilo razloga za prigovore.
Ako nas je glazba u posljednjih 10-15 godina nečemu naučila, to je da s ‘hype’ bendovima treba biti oprezan. Tom titulom, naime, jako često se častilo i jedva osrednje sastave s tek ponekim bljeskom, pri čemu su silne medijske napise i preporuke dežurnih ‘kužera’ trebali opravdati inovativnost i originalnost. Dakako, u većini slučajeva radilo se tek o neprepoznavanju utjecaja manje poznatih ili zaboravljenih sastava koji su nekoć davno radili iste ili vrlo slične stvari, zbog čega bi se i hype u pravilu prilično brzo ispuhao.
Algiers, eksperimentalnu angloameričku četvorku predvođenu klasičnim soul vokalom Franklina Jamesa Fishera, zbog navedenih razloga veličaju još od eponimnog debija iz 2015. iako u njihovom zvuku nema ničeg mlađeg od 35-40 godina.
S druge strane, mora im se priznati da su uspjeli pronaći formulu koja se, posebno u komercijalnom smislu, još nije sasvim istrošila, formulu baziranu na spajanju soula i gospela s no waveom, gothic rockom, synth-punkom pa čak i nasljeđem jednih Throbbing Gristle i Cabaret Voltaire. Uzmemo li u obzir koliko je bendova početkom ‘nultih’ miješalo funk s punkom i post-punkom, možemo zaključiti da Algiers tako najavljuju sljedeći trend u cikličkom ponavljanju/vraćanju u modu važnih glazbenih epoha.
No, vratimo se samom koncertu – Močvara je i u utorak bila puna iako im je u zadnjih godinu dana ovo treći nastup u Hrvatskoj, a u nešto više od sat i pol svirke nije bilo niti previše razloga za prigovore. Algiers s lakoćom pretvaraju crnačku gospel misu u ekploziju distorziranih riffova u stilu Jesus & Mary Chaina, soul Wilsona Picketta bombardiraju industrialom, a važna uloga pripala je i synthovima u rasponu od Depeche Mode do Suicidea.
Što je veći kontrast između stilova, Algiers postaju moćniji i uzbudljiviji bend, pa su u Močvari najjače udarale “Walk Like a Panther” uz koju se mogla baciti i dobra šutka, “Cry of the Martyrs” i singl “The Underside of Power” te osobno mi njihova najbolja pjesma “Irony.Utility.Pretext”. Zna im se dogoditi i da malo pretjeraju sa samplerom, posebno jer pokušaji Fishera i vrlo nabrijanog basista Ryana Mahana da ozbiljnije rasplešu publiku nisu urodili plodom.
Fisher je pozornost privlačio i odjevnom kombinacijom koja izgleda kao da ju je posudio od Springsteena iz “Born in the USA” faze, a vrijedi spomenuti i bivšeg člana Bloc Partya, bubnjara Matta Tonga i njegovo sumanuto ‘šaltanje brzina’, nerijetko i po tri-četiri puta unutar iste pjesme.
Dva vrlo korektna albuma i eksplozivan live nastup – izgleda da je hype ovoga puta zaista bio opravdan.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
