Za razliku od propale serije ‘Raised by Wolves’ Scottov scenaristički tim nije se u dosad viđenom stigao direktno baviti temom deevolucije ljudske vrste unutar ove priče hiperevolucije (što zemaljske, što izvanzemaljske), ali indirektno jest gledano s ove druge strane ekrana, jer kao fan franšize morate s vremenom prilično otupjeti da bi ovu seriju provarili čak i na samom početku.

Svojevremeno je film „Plan 9 from Outer Space“ iz 1956. godine redatelja Eda Wooda bio proglašen za najgori film svih vremena. Bila je riječ o svojevrsnom pulp miksu žanrova 1950-ih, konkretno; apokaliptičnu prijetnju donijeli su vanzemaljci u letećim tanjurima, film je djelomično uključivao duhove s groblja, a Ed je to pojačao i s pojavom zombija. No ni to nije bilo dovoljno pa se u priči našlo i prostora za vampira kojeg je glumio kultni Bela Lugosi (no Bela Lugosi bio je tada već mrtav, pa je Wood koristio neke njegove snimke iz prijašnjih filmova, dok ga je za scene u kojima je nedostajao glumio dubler koji je loše prekrivao plaštem svoje lice i bilo je itekako primjetno da ta figura, kretanje i visina ne odgovaraju Lugosiju).
Taj potpuni kaos od filma koji je izgledao kao da je skrojen od ostataka 5-6 žanrovskih filmova bio je i ostao tolikim predmetom sprdnje da je u međuvremenu postao kultni iz razloga jer je u njemu bilo sadržano mnoštvo elemenata koji su ukazivali na to kako se film ne treba snimati. No Ed Wood bio je DIY zanesenjak filmskog svijeta, čovjek bujne mašte i apsolutne rupe u budžetu za svaki svoj film, time ujedno i kum posebnog žanra trash filma u kojem sve mora biti loše odglumljeno od strane natruščika, jednako tako režirano, snimljeno i montirano.
U današnjoj američkoj filmskoj i televizijskoj produkciji često zasićenoj novcima, ali s ‘pustinjom’ od ideja dojam je da je Woodov „Plan 9 from Outer Space“ postao svijetla nit vodilja.
Možda su tu najviše zaslužna braća Duffer sa svojom izuzetnom popularnom serijom „Stranger Things“ u koju su utrpali svaki horor i znanstveno-fantastični filmski i televizijski moment iz osamdesetih kojeg su se mogli sjetiti, računajući tu i Konanov mač kojim je svojevremeno vitlao Arnold Schwarzenegger. No oni su zasad jedini koji od kiča rade uspješne nostalgične tripove, dok se Riddley Scott tu pokazao kao najgorim, uglavnom uništavajući ugled svoje „Alien“ franšize, bio redatelj ili producent ili nešto treće u „zapovjednom lancu“.
Sjetimo se samo posljednje serije „Raised by Wolves“ premijerno prikazane na HBO-u 2020. godine koju je toliko „woodovski“ zapetljao svojim pulp miksom da je ista morala biti prekinuta nakon dvije sezone. Sličnu sudbinu je doživjela i nikad ostvarena „Prometheus“ trilogija franšize koje je bila najavljena kao „Alien“ prequel, kad je nakon solidnog zapleta s prvim dijelom potpuno razbucao fabulu u nebuloznom nastavku na tragu „Alien: Resurrection“ francuskog redatelj Jean-Pierrea Jeunea, tj. četvrtom nastavku „Alien“ franšize iz 1997. godine. Tu svakako treba uzeti u obzir da je Jean-Pierre Jeune bio apsolutni šaljivac koji je htio namjerno taj četvrti nastavak odvesti u bizarnu nelogičnost jer su njemu već tada na živce išli nastavci po utabanom scenariju: „ona se budi, čudovište sve potamani, ona sve raznese“, a angažman je prihvatio jer se radilo o „ponudi koju nije mogao odbiti“, a uz to je htio namagarčiti holivudski studio.
Posljednju nadu da franšiza ima smisla dao je neočekivano prošle godine urugvajski redatelj Fede Alvarez s „Alien: Romulus“ udahnuvši joj novi život, vrativši se estetici prva dva filma s uglavljenim rakursom izrabljivane radničke klase osuđene da nikad ne doživi dan, te zanimljivim scenarijem s kojim je izgradio napeticu kojom drži gledatelje prikovane uz ekran do samog kraja.
Dolio je Alverez s „Romulusom“ ulje na vatru iščekivanja „Alien: Earth“, ujedno prve TV serije te franšize, ali početak iste rasplinuo je sve nade upravo woodovskim pulp miksom potpuno oslobođenim od ikakve logike u onome čemu je ova franšiza desetljećima odolijevala kakve god nastavke donosila čak i u blentavim „Alien vs Predator“ hibridima, a to narativ držanja svemirskih monstruma izvan dosega Zemlje koliko god se zloglasna Weyland-Yutani kompanija trudila upravo to učiniti (da ne bude zabune „Alien vs Predator“ se odvija na Zemlji, ali aliene nisu doveli ljudi, već predatori).
Da, dolazi trenutak za spojlanje, jer drukčije ne može – ali prve dvije epizode.
Fanovima franšize je utisnuta u mozak svaka situacija u kojoj je poručnica Ripley, koju je utjelovila nezaboravna Sigourney Weaver, upozoravala na striktne karantenske protokole, kako za posadu, tako i za svaki svemirski brod koji dolazi na Zemlju. No scenaristi se u prvoj epizodi „Alien: Earth“ uopće nisu time zamarali. Oni su u visokotehnološkoj 2120. godini svemirski brod Maginot pun stranih beštija doveli na Zemlju bez zaustavljanja, s usputnim oštećenjem svemirske stanice i u havarijskom spuštanju zabili, tj. „parkirali“ brod u zgradu konkurentske kompanije, dok civilna populacija kao i pripadnici vojske sve to gledaju u čudu.
Usporedbe radi, mi danas mjesecima unaprijed znamo putanju i vrijeme prolaska nepoznatog svemirskog objekta kraj Zemlje. Svemir se promatra danonoćno, sateliti u orbiti i radari na Zemlji se ne gase, a mediji bruje danima unaprijed kad neki istrošeni satelit treba negdje pasti. Za scenariste „Alien: Earth“ serije, u visokotehnološkim uvjetima čitavo stoljeće kasnije ne postoje nikakve visoko sofisticirane strukture koje na vrijeme upozoravaju da je svemirski brod veličine nekoliko nosača aviona izvan kontrole i da će negdje pasti na Zemlju i to u gusto naseljenu urbanu zonu. A nema ni projektila koji bi ga trebali neutralizirati kad se tako nešto dogodi. Manje su bili iznenađeni dinosauri koje je izbrisao udar asteroida, od ljudi u 22. stoljeću kojima je na glavu pala njihova naprava, ako pitate scenariste kojima nije palo na pamet da bar taj isti brod parkiraju u „dvorište“ Weyland-Yutani kompanije koja ionako posjeduje pola galaksije, pa gdje neće imati i svoju parcelu na Zemlji.
Hajmo dalje. Kao spasilački tim nakon havarije u kojoj je Maginot više-manje netaknut zabijen u stokatnicu (?!) odabran je naoružani vod vojnika sa samo jednim bolničarem (?!) i uglavnom ne spašavaju nikog od stotine unesrećenih oko njih, osim ako se pod spašavanje ne računa da vojnik ranjenim civilima prvo uperi pušku u glavu i pita ih jesu li dobro, dok onaj jedan bolničar kontemplira u glavi kako nema sreće jer mu kompanija nije dala da ode studirati za doktora.
U Maginotu pak nisu samo alieni, već je to pravi mali zoološki vrt iz drugih svjetova – čitav spektar opasne flore i faune. Na samom početku su u priču uveli pet različitih kompanija (Weyland-Yutani je jedna od njih) koje rade na razvoju kiborga, sintetskih ljudi i ljudskih hibrida od kojih svaki ima svoje übermensch osobine – taman da se razvije pičvajz u kojem se „ne zna tko pije, a tko plaća“ u kombinaciji s kojekakvim vanzemaljskim čudovištima.
Jedan od takvih „sintetičara“ u uvodnih par minuta sabotira Maginot i pusti da vanzemaljci potamane svu posadu na isti način na koji je to učinio Ash u prvom filmu, a scenaristička zbrka vlada već i u tom uvodnom dijelu složenom kao hommage filmu „Alien“ u kojem se posada budi iz krio-sna i okuplja se u boravku ćaskajući svi u glas uz kavu, cigarete i obroke.
Iako se prije toga otvara identičnih sedam krio-komora kao na Nostromu, u boravku ih je daleko više dok su oni oko stola „pljunuti“ Ripley, Ash, Dallas, Lambert, Brett, Kane i Parker. I dok imate nepotrebni deja vu čak i u njihovoj komunikaciji kamera vas želi uvjeriti da je namršteni Azijat novi Ash, ali onda ispadne da je to onaj koji odgovara opisu strojara Parkera, a nešto kasnije ona koja je po svim odlikama bila „Ripley“ strada rastrgana alienovim kandžama. Nemaštovitije nije moglo početi, ali obzirom da se „po jutru poznaje dan“ scenaristički kurcšlus galopira dalje u cirkusu koji neodoljivo podsjeća na agoniju druge sezone serije „Raised by Wolves“.
No ne treba sumnjati da je prva epizoda bila samo nosač teasera i da će neke od budućih epizoda ove serije razjasniti i tu situaciju na Maginotu prije dolaska do Zemlje – sa sličnim plotom i karakterima. Osim što je ovog puta uspio plan sintetskog časnika, a ne neke druge poručnice Ripley. Treba napomenuti da je i na Maginotu bila mačka, ali scenaristi su je se po kratkom postupku riješili već u drugoj epizodi (toliko o ljubavi prema kućnim ljubimcima nekad i sad).
Korporativni segment u seriji je pak neka mlitava preslika današnjih multimilijardersko-oligarhijskih odnosa. Pored Weyland-Yutani tu su još Prodigy, Dynamic, Lynch i Threshold (jeste li se i tu već pogubili?). Obzirom da znamo kao je u dosadašnjim filmovima izgledao gospodin Weyland, ovdje upoznajemo gospođu (ili gospođicu) Yutani, a u dvije epizode je veći fokus na tvrtku Prodigy čiji vlasnik je pljunuti Mark Zuckerberg. Dakle, po svoj prilici u narednim epizodama čekamo još Bezosa, Muska i valjda Putina u utrci za übermencshom čiji prototipovi i modeli će se igrati lovice s alienima, oko-paukovima i biljkama mesožderkama kakvu je u „Astroiđanima“ Željka Paheka spalio narednik Bada-Bum. Kako je počelo, vjerojatno se i šaljivac Jean-Pierre Jeunet drži za trbuh od smijeha ako je kojim slučajem pogledao početak ove serije, jer on se bar dobro zabavljao, a ovi su kao nešto zabrijali za ozbiljno u ovoj igri „iz goreg u gluplje“.
No i taj dio koji se tiče transhumanizma u korporacijama budućnosti je po svoj prilici u franšizi jedino uspješno dosad riješio James Cameron kao redatelj „Aliensa“, stvorivši toliko karakterno jak lik Bishopa tako da je Lance Henriksen u narednim nastavcima postao neizostavni lik koji je na koncu iskorišten i u plot twistu kao Weyland osobno. Važno je napomenuti da je taj proces Cameron tada prikazao evolucijskim obzirom da je između modela Asha i modela Bishopa prošlo više od pola stoljeća. U „Alien: Earth“ se već u prvoj epizodi s kreiranjem naprednog i besmrtnog čovjeka (bio on sintetički ili nekakav drukčiji) otišlo dalje nego u cijeloj franšizi, što i sam timeline iste te franšize u startu čini besmislenim.
Timeline je, dakle, zasebni problem jer ruši cijeli franšizu. Naime, poručnica Ripley će tek dvije godine kasnije izbaciti tuđinca iz šatla koji bježi s Nostroma pred njegovo uništenje. Ako se čak uzme u obzir da su Nostromo i Maginot krenuli u misiju s istim ciljem i pri tome očigledno uspješniji Maginot donio primjerke vanzemaljaca na Zemlju, postavlja se pitanje zbog čega su 2179. Zemljani opet radili misiju da nepoznatu vrstu opet dovedu, jer u filmu „Aliens“ je jasno navedeno da im to dotad nije pošlo za rukom. Osim ako je povijest zbivanja s daleko uspješnijim Maginotom otprije 59 godina potpuno zaboravljena, tj. da je vanzemaljski zoološki vrt već poharao bar jedan megapolis na Zemlji. I tu opet treba ponoviti koliku havariju je na Nostromu učinio samo jedan tuđinac, dok je Maginot došao nakrcan kao da je usput svratio u neki galaktički pet shop i tamo kupio tuce jaja s face huggerima, pola tuceta oko-paukova i jednu biljku mestožderku za narednika Bada-Buma.
Za razliku od propale serije „Raised by Wolves“ Scottov scenaristički tim nije se u dosad viđenom stigao direktno baviti temom deevolucije ljudske vrste unutar ove priče hiperevolucije (što zemaljske, što izvanzemaljske), ali indirektno jest gledano s ove druge strane ekrana, jer kao fan franšize morate s vremenom prilično otupjeti da bi ovu seriju provarili čak i na samom početku.
Stoga uopće nije prerano već nakon dvije epizode reći da je „Alien: Earth“ uvreda za svakog Alien fana koji je dosad nebrojeno puta gubio živce s ovom franšizom, možda i najveća dosad i trebala bi biti terminirana brzinom s kojom vanzemaljac razbuca tematski Louis XIV tulum u drugoj epizodi.
Ili, pak, nastavite gledati… možda se pojavi i Bela Lugosi. Ed Wood bi to zasigurno želio vidjeti, ipak je on utro put ovoj najnovijoj blamaži Alien franšize. Dragi Ridley opet si usrao.
Ocjena prve dvije epizode: 1/10
(FX, 2025.)