S koncertom njemačke grupe Alphaville održanim sinoć na Velesajmu Zagreb je kročio u novu koncertnu sezonu.
Ranije ove godine me neka toplina oko srca snašla kad sam vidio ogromni kran na ispražnjenom parkiralištu Doma sportova. Bio je to znak da je na red došlo postavljanje nove krovne konstrukcije na taj prvi zagrebački dvoranski kompleks stradao u potresu u kojem je između ostalog ispisivana i glazbena povijest. Bio sam još zadovoljniji kad sam u kolovozu vidio da krana više nema i da je nova čelična krovna konstrukcija postavljena.
Ukratko, nedostaje mi Dom sportova za koncerte. Ne samo što mi je blizu stana, već stoga što mi je uvijek to bila dvorana po mjeri Zagreba i što nikad u njoj zvuk nije bio loš. Sačekat ćemo još neko vrijeme do njenog ponovnog otvorenja, a sinoć sam u Paviljonu 9 Zagrebačkog velesajma na koncertu Alphavillea baš često mislio na taj prostor.
Paviljon 9 možda bi bio dobar kao hangar za neki cepelin, a stao bi i neki omanji Airbus, taman da i repu aviona ne smeta visina krovne konstrukcije, ali za koncerte to ječeće ovalno betonsko zdanje definitivno nije.
Razmišljao sam i tome zašto koncert nije bio održan u obližnjem Paviljonu 7 koji je niži i koji je dobrim dijelom obložen drvom iznutra i gdje sam prisustvovao neusporedivo boljem koncertnom zvuku Bajage & Instruktora, a sjetio se i kako su se i metal teškaši Slayer i Anthrax u „devetki“ borili s halom koji izobličuje zvuk s razglasa sa svakim novim korakom u traženju koliko-toliko dobre pozicije.
Ovaj „uvodni traktat“ ujedno govori o najvećem nedostatku sinoćnjeg koncerta grupe Alphaville, pa da se nostalgični trip uistinu ostvari u punom sjaju, a ne da pjesme doživljavamo kao neki huk zvuka iz davnina koji nam je odnekud donio neki vihor.
Interes publike svakako je bio i više nego solidan – po slobodnoj procjeni je nekoliko tisuća ljudi došlo na koncert koji je došao 40 godina prekasno. Oni koji su svoje formativne glazbene godine živjeli u tim istim osamdesetima, poput autora ovog teksta, dobro znaju da su pjesme Alphavillea bile neizostavne na tulumima, jednako kao i pjesme Eurythmicsa, Duran Duran, Culture Cluba, Davida Bowieja, Spandau Ballet i svih onih koji su obilježili tadašnji novi romantizam. Pjesme Alphavillea bile su soundtrack tog posljednjeg desetljeća hladnog rata, posebice jer su nosile i specifični berlinski emotivni uteg i neku nadu u bolje sutra upravo od strane onih čiju životnu sredinu je razdvajao zid načičkan beskonačno rastegnutim kolutima bodljikave žice.
U čitavoj plejadi ponajviše britanskih glazbenika iz tog perioda koji su nas naknadno posjetili, njemačka pop scena bila je uglavnom ispod radara izuzmemo li Kraftwerk, a Alphaville je upravo početkom nove koncertne sezone u gradu odškrinuo i ta vrata, jer uskoro nam u goste dolazi i Nena. Ako se neki promotor još sjeti dovesti Ninu Hagen, ekstravagantnu istočnoberlinsku post-pankericu iz tih vremena vjerojatno ćemo u potpunosti ispuniti i taj bazen nostalgije i prema njemačkom pop zvuku osamdesetih.
Konkretno po pitanju Alphavillea ususret koncertu nisu stizale neke ohrabrujuće vijesti o vokalu 71-godišnjeg Mariana Golda koji je u svoje vrijeme bio i sinonim tenora u synthpopu, njemački pandan Midgeu Ureu, no unatoč tim glasinama ipak je bio ugodno iznenađenje – nije to sinoć bila ona njegova poznata visoka laga iz mladosti (što je sasvim i očekivano), no nedvojbeno su mu glasnice bile u zavidnoj formi tijekom cijelog 90-minutnog nastupa u kojem ga je pratio prpošni sastav mladih glazbenika i pratećih pjevačica.
Počelo je sa žustrim plesnim disco ritmom, pomalo eurovizijski s „Dance With Me“ i „Wish You Were Dead“ dok se uho pokušavalo prilagoditi zvuku tog Paviljona 9 da bi prvo oduševljenje nastupilo s izvedbom evergrina „Big In Japan“ s debitantskog albuma „Forever Young“, čije pjesme su ujedno bile i okosnice svake iskre euforije u publici kako je koncert protjecao.
Nakon „Big In Japan“ slijedila je „Romeos“ i ubrzo „Carry Your Flag“ uz neizostavnu zastavu duginih boja na video zidu, taman za pomisliti da bi netko kasnije mogao dreknuti da se osjeća uvrijeđeno u ovoj našoj sredini koja je ovog ljeta, čini mi se, posebno skliznula prema dolje u svjetonazorima spram građanskih sloboda. Što se tiče vizualizacija, možda mi je najupečatljivija bila tijekom izvođenja pjesme „Summer In Berlin“ upravo zbog snimka bodljikave žice na nekadašnjem berlinskom zidu – taman da mi se odrolaju slike proživljene povijesti tadašnje društveno-politički podijeljene Europe u kojoj se začeo neki san o prostoru bez podjela, iako smo izgleda načinili puni krug pred nekim novim antagonizmima u današnjici.
Tijekom pjesme „Red Rose“ Goldu se na pozornici pridružila pjevačica Lily Becker, da bi s izvedbom „A Victory Of Love“ Alphaville počeo voditi publiku prema finalnoj katarzi koju je još više pojačala pjesma „Sounds Like Melody“ čiju izvedbu je snimalo na tisuće mobitela u dvorani i koji se nisu spuštali kad je došao trenutak za najveći hit – baladu „Forever Young“ s kojom je jedino i mogao biti završen i službeni dio.
„State Of Dreams“ donijela je oproštaj Mariana Golda i Alphavillea od zagrebačke publike taman kad je već i sparina u paviljonu postajala dodatna otegotna okolnost. Takve su nekako bile i osamdesete koje su odavno u sferi romantiziranja – bilo je dobre glazbe, ali i stalno nekih remetilačkih faktora koji su bili tu kako bi ubili gušt.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
