Mini fenomen zvan Amira Medunjanin se nastavlja dobivši još jednu potvrdu u obliku unaprijed rasprodanog koncerta u Zagrebačkom kazalištu mladih u sklopu 9. Vip Zagreb Jazz Festivala.
Zašto mini fenomen? Iz razloga što Amira Medunjanin Amulette još uvijek nije počeo puniti velike koncertne prostore, a po tome kako se razvija situacija, uskoro će moći. Priča se zahuktala i ljetos privukla iznimnog pijanistu Bojana Zulfikarpašića kad je održan koncert u Rovinju u postavi koja je nastupila i sinoć u Zagrebu. S elementom klavira Amira Medunjanin Amulette više nije neki granični world music etno eksperiment, već punokrvni fusion bend koji je s jazzom uspješno stopio balkanski tradicionalni melos na potezu od Bosne i Hercegovine do Makedonije.
Amira Medunjanin Amulette je nova vrijednost i to fantastična nova vrijednost koja u sebi pomiruje toliko, gotovo, nespojivih različitosti u kompaktnu cjelinu koja se i neukom uhu čini tako logičnom i jednostavnom. U ovim tranzicijskim desetljećima u glazbenoj vizuri razvila su se dva osnovna pogleda na stvaralaštvo: onaj usmjeren ka zadovoljavanju kriterija stranog tržišta i onaj koji je fokusiran na domaće tj. regionalno dvorište. Obično oni usmjereni prema zapadu su u domaćim okvirima ostajali jednako tako minorni. Bolje prolazi glazba orijentirana na ‘ovdje i sada’ kao što ista ima i bolje predispozicije za odlazak u druga govorna područja gdje god ima dovoljno iseljeništva da napuni neki prostor. Pomiriti ta dva dijametralno suprotna startna određenja u glazbi nije se činilo pretjerano mogućim i uspješnim, a onda se pojavila Amira Medunjanin i napravila kvantni skok iz okvira u kojima je već desetljećima Hanka Paldum kraljica jednog zvuka i jednog podneblja.
Možda sad kad se ‘sjeme’ primilo se sve čini laganim ili logičnima, ali rizik je bio golem. Trebalo se odvažiti i iščupati sevdah iz kafane, preoblikovati ga, te potom servirati pred potpuno drugačijom klijentelom. Nekako kulturološki gledano gotovo da je nevažno koliko su tim potezom Amira & Amulette sebi priskrbili ugledne gaže (pred stranom publikom) od Alpa pa nadalje, ako se uzme efekt u regiji. Jer publika joj je vjerna i pokriva široki populacijski spektar i što je najvažnije koliko god da je sve umočeno u sevdah, jednakim intenzitetom izlazi i jazz.
Obzirom na prilike i minorno mjesto koje jazz zauzima u ovom našem pasivnom kraju, bez obzira na to što tu ima, jelte, i nekih gradova, uloga Amire Medunjanin čini se gotovo kao opismenjivačka.
Iskreno kazano, ako ona ne proširi misao jazza na Balkan, ne znam tko bi to drugi mogao u ovom trenutku. Jer formula je izvrsna, namjerno ne kažem savršena jer je puna suprotstavljenosti što je čini privlačnom. Samu glazbenu kontroverzu potencira i sama Amira Medunjanin na nastupima igrajući tu igru u kojoj je ona prkosno buntovno balkansko čeljade koje i pravila u ponašanja u jazzu želi mijenjati, napraviti od koncerta ugodno sijelo, iako glazbeni okviri vuku u drugom smjeru. Progovoriti i kad naizgled ne bi trebala. Uskomeša time emocije publike, i opet dobije pozitivan efekt, jer istu dublje prožme glazbom. I što je najvažnije publika ne treba tu hiniti neko razumijevanje maglovitih stranih obrazaca, ona jednostavno razumije i osjeća. Posebice ženski dio publike. Amirina izvedba je neprikosnovena, dikcija izvrsna, kao i interpretacija, a tekstovi tradicionalnih pjesama puni začina i znakova stoljetne ženske prkosnosti unutar patrijarhalnih okova surovog podneblja. Gotovo tajni jezik u kojem je sve izrečeno prikriveno i u znakovima, od erotike koja diše kroz senzualnost sitnih detalja, to tipičnog ‘nabijanja rogova mužjaku’.
Koncert u ZKM-u bio je primjer stapanja publike i pjevačice. Amira i glazba koja se izvodila bila je samo medijator koji iskonski otpušta nakupljeni stres i neizvjesnost prisutnih, bilo je to sijelo puno magičnih priča, prisjećanja prošlosti i crpljenja malih mudrosti. Koncert je trajao dva sata, a mogao je i još dva. Opčinjenost se mogla rezati u dvorani ZKM-a. Zrakom se miješao sevdah i jazz kao što se dimovi s dvije različite vatre stapaju u jedan, kao živo svjedočanstvo da živimo na rasjedlini na kojoj je kolidirao Zapad i Istok. A jedino što iz te stoljetne kolizije je uvijek izlazilo snažno, postojano i oplemenjeno bila je glazba, još od onog trenutka kad su se nakon bitki spojili bubnjevi zapadnih vojski i zurle istočnih.
Ako je klica jazza bačena onog trenutka kad se truba susrela s bubnjevima, onda je možda i ovo što radi Amira Medunjanin Amulette samo povratak jazza u njegovu pra-postojbinu. Možda od tuda i ta sinergija i gotovo primordijalna magnetičnost cijelog tog glazbenog sklopa u kojem publika ne želi da glazba stane.