Onoliko koliko bi se sve sinoć izvedeno generalno moglo svesti pod naziv pjesme ‘Pjevat ćemo što nam srce zna’, toliko bi se moglo i s ‘Pjesmom gradim mostove’, jer kao da zagrljaj Amirinog srca može obujmiti nebrojeno puno pjesama dok istovremeno sa svima njima gradi mostove, odnosno spaja ljude. Kao da je Andrićevu mudrost suživota na ovim prostorima utkala u svoj izričaj.
„Najviše volim mali prostor gdje mogu svako lice da vidim“, rekla mi je Amira Medunjanin u intervjuu pred sinoćnji koncert u Lisinskom. U tom duhu gledano, ona kao da je izbalansirala svoju energiju onog trenutka kad se spustila s pozornice među publiku, među ljude, a na to nije dugo trebalo čekati.
Jednostavno je sišla niz stepenice s pozornice Velike dvorane kao da su upravo te stepenice čekale da se galantno spusti niz njih i zaputila se čak put tribina kako bi upamtila svako lice, s nekima se pozdravila, neke zagrlila, a sa stanovitim Krešom čak i zapjevala u duetu “Moj dilbere”. Istovremeno s puno duha, ljudske topline i galantnošću kao da nije u pitanju koncert.
Malo manje je povod okupljanja bio njen recentni album „Homeland“, već prije činjenica što početkom godine svi zainteresirani nisu mogli stati u dvoranu, pa je izdvojen i jedan jesenski termin. No i pored toga kao da joj je cijeli auditorij došao u goste. No nije Zagreb Sarajevo, trajalo je to opuštanje i s jedne i s druge strane; kao da je Amiri bilo čudno što dvorana ne pjeva, pa je dvorani bilo neugodno što ne pjeva s njom, kao da su se svi pomalo obilazili, umjesto da priđu jedni drugima. No zato su dlanovi izglađivali stvar, jer aplauza nije nedostajalo. Ponekad se doimalo kao da je jazz publika u dvorani, aplaudiralo se njenom sekstetu nakon solo točki, kao i njoj kad bi nekim refrenom „pogodila žicu“ publici. Sevdah, a jazz, reklo bi se.
Meni osobno je to bila puno bolja situacija, nego kad je netko kraj mene raspjevan u publici, ali je sa sluhom na ‘vi’, jer upravo je magija Amirine vokalne izvedbe magnet koji u tolikom broju okuplja ljude na njenim koncertima. Taj njen glas je famozan, jer što god izvela to je kao da je neki kustus probrao svaku sliku i okvir za izložbu – to momentalno doživljavate kao umjetnost, kao što bez problema osjećate srodnost svega što je izvela, a izvela je izuzetno široku paletu pjesama i po pitanju geografije Balkana i po pitanju vremenskog okvira kad su te pjesme nastale.
I tu kao slušatelj ne osjećate diskrepanciju, tj. da neka pjesma tu ne pripada. Upravo suprotno, osjećate srodnost svega što je otpjevala i koliko tu sitnih, ali bitnih spona postoji. Onoliko koliko bi se sve sinoć izvedeno generalno moglo svesti pod naziv pjesme „Pjevat ćemo što nam srce zna“, toliko bi se moglo i s „Pjesmom gradim mostove“, jer kao da zagrljaj Amirinog srca može obujmiti nebrojeno puno pjesama dok istovremeno sa svima njima gradi mostove, odnosno spaja ljude. Kao da je Andrićevu mudrost suživota na ovim prostorima utkala u svoj izričaj.
Naime, lako što je spajala sevdah, kafansku glazbu, makedonski folk i Indexe, ali ugravirati u taj prošireni skup Baretovu „Teške boje“ i Štulićevu „Ako znaš bilo što“ i da one zrače iskonskom dugovječnošću narodnih klasika jest umjetnost sama za sebe. I opet, sve to s nekom neviđenom lakoćom u smislu: Mario Rašić iz Majki svira i s njom, pa hajmo malo nešto Baretovo.
I onda te „Teške boje“ zazvuče kao da datiraju iz vremena Osmanlija. Također, odgovorno tvrdim da nitko nikad (a bio ih je nemali broj) nije uspio emotivno doći ni do gležnjava onome kako je Branimir Štulić otpjevao „Ako znaš bilo što“ jer nitko nije shvaćao njenu srž. Amira ju je vjerojatno u startu shvatila. Na koncu, to je i rekla u Lisinskom ostavivši je za sam kraj: „A sad pjesma koju doživljavam kao rijetki, ali pravi zagrebački sevdah.“ Kad je ušla u izvedbu, prošle su mi srsi kičmom kao kad sam prvi put čuo tu pjesmu. Dakle, onaj osjećaj prvog puta. Niti ja nisam tu pjesmu doživljavao kao sevdah do trenutka dok me Amira sinoć to nije ‘podučila’ na licu mjesta – kao da je otkrila skrivene koordinate duše ovog grada. Jest da je ona tu pjesmu već izvodila dosad, ali nisam je dugo gledao uživo.
U tom ozračju suptilne perfektnosti koja je trajala 2 sata i 45 minuta stopljene s Amirinom željom da ugodi i sebi kao slušateljici gošće su bile pjevačice Nina Ćorić i Barbara Suhodolčan Vrbički. Barbara, supruga Antonia Vrbičkog, harmonikaša u Amirinom sastavu, otpjevala je “Suzu za zagorske brege”, za što ju je Medunjanin gotovo namolila da dođe iz redova publike, rekavši prije toga kako izuzetno voli tu pjesmu ali je ona kao Sarajka ne može izvesti tako autentično.
Nina Ćorić je pak dobila prigodu da dobar dio dvorane krene guglati njeno ime nakon što nas je pokosila flamencom (tj. canteom, da budem precizniji), a potom i s romskim napjevom (po čemu je poznata sa sastavom Balkan Zoo). Sve skupa izvrstan, a opet tako spontani spoj i izbor gošći.
Ta večer, slobodno je mogu nazvati, ženske snage bila je možda najviše podvučena pjesmom „Telal viče“ u čijem uvodu je Amira publici objasnila tematiku, odnosno da se pjesma bavi prkosnom robinjom koja je pobjegla od gospodara tako što ga opljačkala i sa sobom povela i njegovog rizničara. Četiristo godina stara sevdalinka zračila je nesalomivim duhom u Amirinoj izvedbi. I ta pjesma je nekako izgradila most za prebroditi lakše neke tegobe današnjice, o kojima ova vrhunska glazbenica nije pričala direktno, ali je indirektno pri oproštaju na kraju kazala da se trebamo okružiti prijateljima i povjerenjem jer začas nestanemo, pri tom pucnuvši prstima kao da je slomila grančicu.
Na koncu, opet sam imao osjećaj da je skoro tri sata koncerta Amire Medunjanin trajalo kao jedan. Bit će da se talenta, mudrosti, emocija i prijateljevanja čovjek nikad ne može naužiti dovoljno.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
