U dvogodišnjem predahu od haračenja svijetom s Evanescence, Amy Lee je odlučila smiriti se u njujorškom domu i u toplini bračnog života napraviti bebu, s kojom se obožavateljima pohvalila krajem srpnja, da bi odmah potom najavila svoj prvi cjeloviti samostalni projekt – soundtrack ‘Aftermath’. Na sreću ili žalost fanova, Evanescence se nije našao u toj kombinaciji, nego čelist Dave Eggar s kim je komponirala glazbu za film ‘War Story’.
Od uvodne „Push The Button“ pjevačica zbunjuje porukom i premisom. Već prve sekunde kaotičnog albuma oblikuje snažan bas za disko podije, popraćen porno vapajima i stenjanjima, da bi ih preplavila lavina elektronike što odjekuje agresivnim zvukom Combichrista. Našavši se u neobranom grožđu, Lee se polakomila i zagrcnula gladna svježine i tobož sita weltschmerzovske patetike što ju je krasila puno desetljeće, no ujedno ju i činila onim što jest i od čega ne može pobjeći – frontwoman Evanescence. Sopran plačipičkastih tužaljki i dalje se provlači u rijetkim vokalnim trenucima na soundtracku i postavlja pred generičku elektroniku, koliko god da se crnokosa pop-darkerica pokušavala othrvati od zabetonirane estetike. Umjesto istraživanja vlastitih granica, ona se poput norveških svjetionika uspješno drži svoje sigurne stijene: visokog registra pjevanja, čak i kada ga se utapa u sintetičkim dionicama predugoga trajanja.
Srećom, dominantan dio kompilacije čine kratki atmosferični instrumentali bez esencije koje je lako probaviti. U njima mlati praznu slamu gudačkim instrumentima i stiliziranim klavirskim dionicama i na već otrcan način stvara patos i tešku filmsku atmosferu za one ‘tragične’ trenutke izgubljenosti ili usamljenosti kakve smo imali prilike vidjeti i čuti u jednom „Daredevilu“ za koji su na početku karijere Lee i Evanescence napisali „My Immortal“ ili „Bring Me To Life“ – uspješnije i uzbudljivije teen-pjesmuljke od ičega na ovom izdanju. Danas je starija, ali ne i nužno originalnija nakon desetljeća s bendom, eksperimentiranja s harfom i majčinskog iskustva što je nisu oplemenili ni kao tekstopisca ni kao skladatelja.
Međutim, „Aftermath“ kao refleksija stagnacije benda ima svojih neobičnih trenutaka kada sljubljuje pjevanje na farsiju u „Dark Water“ (Malika Zarra) s elektronikom gdje se ipak pokazuje impuls znatiželje, kao i u „Lockdownu“ – vjerojatno njezinoj jedinoj vokalnoj izvedbi vrijednoj spomena. U njoj čeznutljivo evocira Depeche Mode, ali i dalje se dezorijentirano utapa u mračnim vodama kaosa i nedorečenosti, nestrukturiranosti i monotonije. Iako se prvenstveno radi o soundtracku za film, zbog čega je nepravedno zahtijevati stilski objedinjenu kompilaciju, Lee se svejedno javnosti predstavlja sama kao dosadna i površna glazbenica nesređene poetike koja je i dalje duboko ukorijenjena u adolescentsku patnju Evanescencea, zbog čega što prije treba izbrisati ovaj album s lica zemlje i dati joj još jednu priliku za samostalnim vokalnim izdanjem.
Ocjena: 2/10
(Amy Lee Music, Inc, 2014.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
