Korn je na svom drugom zagrebačkom koncertu imao daleko manje publike nego prilikom prvog nastupa koji je prije četiri godine održan na Šalati. Je li vrijeme za zvonjenje na uzbunu?
Je li slaboj posjećenosti koncerta Korna u ponedjeljak navečer kumovala činjenica što je tjedan dana ranije na INmusic festivalu svirao Mastodon, pa se zagrebačkoj heavy metal populaciji činilo zanimljivije popratiti post metal atrakciju pod vedrim nebom ili su jednostavno prvaci nu metala na zalasku svoje karijere? Teško je donijeti zaključak, ali je činjenica da je družba Jonathana Davisa održala koncert pred jedva dvije tisuće posjetitelja u maloj dvorani Doma sportova.
Također je činjenica da je Korn održao i jedan od boljih koncerata. U svakom slučaju bolji od onoga na Šalati prije četiri godine pred duplo više posjetitelja. Tada je prije svega Jonathan Davis bio prva osoba u bendu kojoj se nije svidjelo što taj zagrebački open air prostor nije dupkom pun. Ovog puta iscijedio je posljednji atom snage kako bi zadovoljio okupljene u maloj dvorani Doma sportova. To je svakako pokazatelj da je vrijeme egotriperskog spavanja na lovorikama svršeno i da je uslijedila borba za svakog fana, jer u suprotnom Korn ulaze u gabarite klupske atrakcije.
Dogodilo se to ili ne u skorijoj budućnosti, grupa u smislu svoje kompaktnosti pak kao da prolazi najbolje dane. Odluka s posljednjeg albuma „Korn III: Remember Who You Are“ da se napusti produkcijsko lickanje kroz Pro Tools i da se potraži prirodan zvuk benda na pozornici je donijela osvježenje. Korn je ovog puta udarao kao jedan, za razliku od koncerta na Šalati gdje je sve izgledalo kao odrađivanje još jednog u nizu koncerta od strane četiri individualca koji nemaju previše zajedničkih dodirnih točki.
Gitarist James „Munky“ Shaffer i frontmen Jonathan Davis bili su iznimno raspoloženi za kontakt s publikom, koja je snažno odašiljala feedback, ne samo kroz zborno pjevanje. U najkraćim crtama bio je to nu metal tulum u kojem se nitko nije štedio. Korn je režao, prijetio, upozoravao i izbacivao energiju kaosa i destrukcije. Iako Davis zahvaljujući svojim scenskim outfitima i prepoznatljivom gigerovskom „Alien lady“ stalku za mikrofon glasi kao jedan od većih šminkera heavy metal svijeta, na koncertu je bio daleko od pukog zauzimanja poze.
No opet glavni problem Korna je anakronost izričaja. Njihov nu metal koji je nekad bio perjanica novog teškometalnog vala izgubio je bitku s vremenom. Nije postao melodiozniji i time se prilagodio zahtjevima starije publike kao što je to učinio Linkin Park, već je zaronio duboko u ekstrem iznimno teških rifova i Davisovih vriskova. Samo što niti je Davis Tom Araya, niti je Korn Slayer pa da bi bili u stanju slomiti vremenske barijere, proizvesti i prizvati iskonsko bezvremensko ludilo kao katarzu koja bi uvukla i one koji slučajno ne znaju tekst svake pjesme na pamet.
Zbog toga Korn je klub čija baza članova je u konstantnom opadanju, što je dokazalo i drugo gostovanje u Zagrebu. Sve to upućuje na to da bi se Korn možda trebao okrenuti prema onima koji su ga voljeli s početka karijere, a ne samo „nekim novim klincima“ koji će adrenalinsko samoizgaranje vjerojatno zadovoljiti s nekim novim izvođačima koji učinkovitije pogađaju srž.
To svakako nije bend Stillwell u kojem gitaru svira basist Korna Reginald „Fieldy“ Arvizu i koji je nastupio kao predgrupa nu metalcima iz Bakersfielda.
Stillwell je pak samo jedan u nizu bendova zbog kojih se članovi Korna osjećaju superiornima jer ne postoji nikakva opasnost da ih predgrupa otpuše s pozornice. A to nipošto nije poticajni faktor za jednu karijeru koja je po svemu sudeći u ozbiljnoj krizi.