Trentemøller i njegov bend na pozornicu Velikog pogona Tvornice kulture popeti će se 30. rujna, a valja napomenuti kako će ovo biti jedini takav koncert ovog izvođača u regiji, barem u dogledno vrijeme. Zato smo iskoristili priliku pa Andersu postavili nekoliko pitanja o njegovom radu, pogledu na glazbu i planovima za budućnost, jer tko zna kada će nam se opet pružiti ovakva prilika!
Gostovanje jednog od najunikatnijih i najzanimljivijih europskih i svjetskih producenata, danskog multiinstrumentaliste Andersa Trentemøllera, dobrodošlica je jeseni u metropoli kakvu smo samo mogli poželjeti. Zajedno sa svojim peteročlanim bendom, Trentemøller će po prvi put u svojoj ne toliko dugoj, ali iznimno plodnoj karijeri posjetiti i naš maleni kutak svemira, a oni koji su upoznati s njegovim radom znaju što mogu očekivati: poseban koncertni doživljaj temeljen na uspješnoj fuziji pomalo hladne digitalne elektronike i toplih zvukova indie rocka, uz najveće hitove s albuma prvijenca „The Last Resort“, njegova nasljednika „Into the Great White Yonder“ te posljednjeg „Losta“, kao i remikseve Mobya, Franza Ferdinanda, Depeche Modea i drugih svjetskih glazbenih legendi.
Počeli ste svoju karijeru kao indie rocker, ali ste se vrlo brzo prebacili na elektronsku glazbu. Što je bila ta prekretnica i, iako još uvijek u svojoj glazbi „flertate“ s indie rock zvukovima, jeste joj se ikada mislili u potpunosti vratiti?
Anders Trentemøller: Zapravo mislim da se radi o nečem većem od „flertanja“. Moja glazba ima mnoštvo rock elemenata, kao i elemenata elektronske glazbe. Nije mi bitno koji su to stilovi i zvukovi prisutni u mojoj glazbi. Nikada to nije samo indie ili samo elektronika.
Prošlo je već gotovo 15 godina od kada ste se počeli baviti elektronskom glazbom, mijenjajući pritom svoj zvuk sa svakom novom stvari. Kako je sam žanr evoluirao od vaših početaka i je li uopće evoluirao, ili svjedočimo njegovoj sporoj propasti s dolaskom EDM-a i DJ-a koji doslovno glume da sviraju na playerima?
Anders Trentemøller: Ne slušam baš previše elektronsku glazbu i nikada nisam, tako da niti ne pratim tu EDM scenu i jedva uopće znam o čemu se radi. Usredotočen sam na stvaranje glazbe koja se meni sviđa. Mislim da je tanka linija između onoga što sam izdao na svom prvom albumu i onome što radim sada. Ipak, prošlo je već gotovo 10 godina od The „Last Resorta“ i naravno da su moj zvuk i stvaralaštvo evoluirali jer sve ostalo bi bilo katastrofa.
Tamo negdje 2007. godine ste okupili svoj prvi live bend s nekolicinom svojih prijatelja i kolega što se pokazalo kao vrlo uspješan koncept. Što takav jedan bend može ponuditi producentu i što on sam može dati njima?
Anders Trentemøller: Kako se više ne bavim DJ poslom, sva je moja pozornost usmjerena na sviranje s bendom. Sviđa mi se kako to zvuči i volim miješati hladne, digitalne zvukove s bučnim, toplim analognim zvukovima. Mislim da taj osjećaj ljudskosti itekako paše mojoj glazbi.
Kao jednom multiinstrumentalistu, koliko je kvalitetnom producentu potrebno da zna svirati barem 3-4 instrumenta i je li to uopće potrebno danas, sa svim tim modernim alatima i softwareom za stvaranje glazbe?
Anders Trentemøller: Mogu govoriti samo za sebe kada kažem da sam jako sretan što sam svirao u raznim bendovima i na taj način došao u doticaj s mnogo instrumenata prije nego što sam počeo raditi na računalima. To mi daje određene vještine kod stvaranja melodije i aranžmana. Niti jedan softaware ne može tako nešto napraviti umjesto vas.
Skandinavci su dobro poznati po stvaranju vrlo posebne vrste elektronske glazbe, s glazbenicima poput Royskoppa, The Knifea i vas koji rade nešto uistinu svježe i originalno. Je li to stvar obične zemljopisne slučajnosti ili je ovaj prepoznatljivi zvuk na neki način urođen stanovnicima tih krajeva?
Anders Trentemøller: Teško je reći. Ne smatram se članom niti jedne od tih scena, ali mogu reći da se na scenu probijaju neki izvrsni novi danski bendovi. Ice Age, Lust For Youth, Choir of Young Believers, Sleep Party People, samo da spomenem neke. S nešto komercijalnije strane, tu su pak glazbenici poput MØ. Jako sam sretan što danski umjetnici ne pokušavaju kopirati ikoga već napokon imaju toliko samopouzdanja u svoj zvuk i svoju glazbu. Dalje>>