Anita Andreis je skladateljica novog doba. Svašta nešto proživljava i sklada. Recentno će bit soundtrack Šegrta Hlapića. Uskoro i neki njeni albumi. Puno se planira. Zaigrava. No u tom procesu često do stražnjici nastrada realnost. Kako i zašto, njena je priča…
Kako je tekao tvoj put otkrivljenja? Od kojih si glazbenika sisala svoj nauk i crpila ideje, želje, uzore?
Anita Andreis: Od malih nogu čujem (svoju) glazbu i sve što od tada nastojim učiniti su pokušaji da to maksimalno autentično prenesem na ‘papir’.
Klasični skladatelji poput Dvořáka, Mahlera, Holsta, Schuberta, Mendelssohna, Rimsky-Korsakova, Shostacovicha, Brucknera, moji su najveći učitelji, čija su djela doprinijela unaprijeđenom razumijevanju (i moje) glazbene vizije i zašto se i na koji način glazbom potiče određena emotivna i psihološka reakcija. Oduvijek mi je jednako potrebno bilo razumjeti koliko glazbu, toliko i njenu psihologiju i kognitivnu muzikologiju.
Samu filmsku glazbu otkrio mi je Basil Poledouris i zapravo, od trenutka kad sam čula soundtrack za „Conana“, znala sam što želim raditi u životu. Tu su još i Bernard Hermann sa svojim nevjerojatnim dramaturškim instinktom, Jerry Goldsmith, Phillip Glass, Aaron Copland, Alexander Desplat, Gabriel Yared, Danny Elfman, Thomas Newman i mnogi drugi skladatelji s prepoznatljivim potpisom. Filmska je glazba, po mojem mišljenju, zapravo suvremena klasična glazba. Skladana po narudžbi, koristi jezik karakterističan vremenu u kojem nastaje, prožeta ekspresivnošću određenog skladatelja koji u zadanim okvirima ne vidi ograničenje već inspiraciju.
Uzore nemam, u smislu da želim biti ili zvučati poput nekog drugog, jedino zajedničko što želim sa velikim imenima jest da ja budem ja, koliko su oni – oni. Dovoljno velik izazov za cijeli život.
A filmski? Koji su ti filmovi ostavljali traga pri srcu, ne samo pri očima? Koji su te recimo obilježili, tetovirali pod kožom? Ja nikad ne zaboravim recimo trenutke gledanja „Sedam“ i „Fight Club“ (oba Fincher) ili „Good Fellas“ (Scorsese) ili „Sex Lies & Videotapes“ (Soederbergh), „Magnolia“ (PT Anderson), „Babel“, „21 Gram“ (Inarritu), „Dogville“ (Von Trier), polovicu Woody Allenovih, neke Spike Leeove, itd. Koje su tvoje marke?
Anita Andreis: Gotovo sve što si naveo su sjajni filmovi! Volim rad Woody Allena, Stanley Kubricka, Felinija, Coen braće, Tim Burtona, Tornatore-a. A filmovi koji su na meni ostavili trag koji još uvijek mogu napipati su: „Big Fish“ (Burton), „The Hours“ (Daldry), „Magnolia“ (Anderson), „Schindler’s List“ (Spielberg), „Le Grand Bleu“ (Felini), „Nuovo Cinema Paradiso“ (Tornatore), „The Fisher King“ (T. Gilliam), „What Dreams May Come“ (Ward), „Intouchables“ (Nakache, Toledano), „The Legend of 1900“ (Tornatore), „Inception“ (C. Nolan), „Perfect Sense“ (D. Mackenzie), „Pianist“ (Polanski), „Snow Falling on Cedars“ (Hicks), „Ilusionist“ (Neil Burger), „Lust and Caution“ (Ang Lee)…
Kako inače i pod kojim uvjetima skladaš? Što su inicijalne iskre i ako možeš približiti sam proces?
Anita Andreis: Vjerojatno ne postoji ništa ključnije i važnije za moje stvaranje, od samoće. Bez obzira radi li se o glazbi za film, predstavu ili bez namjene, povlačim se u svoju studijsku pećinu i nestajem za većinu svijeta, dugo, koliko je potrebno. Samu sebe time pripremam na potpuno drugačiju percepciju od svakodnevne i tada incijalna iskra može biti doslovce bilo što, jer ovaj je svijet čudesan i prelijep, prepun inspirativnih elemenata, ali kako je naše uobičajeno linearno stanje svijesti najčešće vrlo neosjetljivo za sve postojeće impulse koji u nama potiču potrebu da se izrazimo, ljepota ostaje neprimijećena, a iskre ugašene.
A kad iskre zaiskre, na klaviru skidam i razrađujem sve što sam ‘čula’, zapišem, igram se sa raznim varijacijama i tek nakon toga palim računalo za snimanje i orkestraciju i to je otprilike to. Ne trebam puno za stvaranje, trebam MALO. A danas je tako teško imati ‘malo’ da su moji radikalni potezi izolacije jedino što me instantno vraća do samog izvora glazbe.
Imao sam privilegij slušanja onih nekih popastičnih demo snimaka koje su mahom sjajne. Osim interesantnog kabaretskog pristupa popu koji vjerojatno nastaje u sličnim ćelijama kakve i Tom Waits ima, pa se doima poprilično uzbudljivim i avangardnim, krasi te rijetko autentičan i sugestivan glas, a ni ‘Angelina look’ nije da bi škodio… Ima li u tom smjeru ikakvih naznaka? Ili je ovdašnja okolina ipak predestimulirajuća, mislim prvenstveno financijski i medijski?
Anita Andreis: Hvala ti na lijepim riječima. Što se okoline tiče, ne može biti demotivacija nešto što nije ni motivacija. Jednostavno moram izraziti ono što osjećam i ne razmišljam o tome što će biti kasnije, hoće li se kome svidjeti, kako će reagirati, hoće li biti kakve opipljive koristi. S obzirom da od svoje filmske glazbe živim, nije mi potrebno da živim i baš od svake svoje pjesme. One će same pronaći svoj put i svoje mjesto, u to sam sigurna. Dakle, pjesme se pišu, snimaju, kao i spotovi, podijelit će se sa svijetom, koristiti u filmovima i to mi je (za sada) dovoljno. Ne planiram razvijati pop/pjevačku karijeru u klasičnom smislu, barem ne dok se ne oformi jasna vizija koja mi je magnetično privlačna i izvan je granica našeg neplodnog tla. Ne vidim sebe kako ganjam gaže po raznoraznim klubovima za šačicu popularnosti i džeparac, u državi koja puni dvorane Thompsonu. Kad kažeš Tom Waits (a redovito to čujem), odmah, osim hrapavog glasa, pomislim na cigarete, drogu i alkohol, pa moram odmah reći da to, osim povremeno hrapavog glasa, ok i cigareta, kod mene nije slučaj, ali nije ni da radim u ‘clean’ stanju. Moja je droga ideja, izluđujuća labirintska misao, emocija koja ranjava i neprospavana noć koja potroši rezervoar običnosti i time ostavlja prostor za nešto nepoznato, veće, bolje i luđe.
Kaže se da je u nastanku i instrumentalni album „Inseparable Opposites“ i „Dark Side“. Tko su i što su te neodvojive krajnosti? O čemu je riječ pri ‘tamnoj strani’?
Anita Andreis: „Inseparable Opposites – neodvojive suprotnosti“. Od melankolije do ispunjujuće radosti (s naglaskom na melankoliju). Višestruka preobrazba jednog čovjeka. Odnosi se također i na nerazdvojivu suprotnost muškarca i žene, kao i na sva moja neodvojiva i kontradiktornom različitošću prožeta lica. Sve je to izraženo u skladbama koje su izgradile ovaj album.
Akcijska, mračnija, moćnija trailerska orkestralna glazba sa elementima elektronike izaći će na albumu „Dark Side“, u suradnji sa producentom Danilom Grbićem (Danny Volt) koji je aktivno uključen u glazbenu industriju i scenu Toronta. Njegovi glazbeni elementi u kombinaciji s mojim tvore jednu sasvim novu boju, spajamo “nespojivo” i veseli me taj novi energetski val.
Andreis uživo? Ima li toga? Mislim na stageu s klavirom i ostalim instrumentima?
Anita Andreis: Za sada nema. Jednom kad poželim oživjeti uspavanog ekstroverta u sebi i budem sigurna da ću moći i uživo vjerodostojno predati svoj intiman i potpuno ogoljen glazbeni svijet – biti će.
Plan? Nakon što mine 2013…?
Anita Andreis: Plan je nastaviti edukaciju, pjevati puno, snimati spotove, realizirati sve spomenute projekte, soundtrack, albume, dva igrana filma u 2014. i ne zaboraviti ostati dijete!
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
