Dosad poznata kao Antony Hegarty iz Antony and the Johnsons, Anohni osim novog imena na ‘Hopelessness’ donosi i sasvim novi zvuk za koji je većma zaslužan sjajni škotski producent Hudson Mohawke.
Možda je chamber pop Antony and the Johnsons kao izričaj previše ograničavao talent Antony Hegarty. Daleko od toga da nam navedeni sastav nije poslužio izvrsnih pjesama na svakom albumu, neke od njih bile su i prava remek-djela, a “I Am A Bird” se s pravom nalazi na svim relevantim listama najboljih albuma prošlog desetljeća. Ali izgleda da je bilo potrebno jedno ritualno podizanje iz pepela kako bi se sav potencijal ove izvođačice prikazao u punoj moći.
Pod imenom Anohni, njezina suradnja sa J. Ralphom, “Manta Ray” iz dokumentarnog filma o ekocidu “Racing Extinction” nominirana je za Oscara za najbolju pjesmu i Akademija se dičila kako po prvi put ima trans osobu među nominiranima, no čini se da se nije dovoljno dičila da bi nominiranu pozvala da nastupi na ceremoniji dodjele. Kao i južnokorejska pjevačica Sumi Jo, Anohni je izostavljena s liste izvođača, za razliku od Lady Gage, Weeknda i konačnog pobjednika Sama Smitha, te se, s pravom uvrijeđena odbila i pojaviti na dodjeli. Akademija je pogriješila uskrativši milijunskoj publici upoznavanjem sa prekrasnom pjesmom i umjetnicom pod novim imenom, no “Manta je s klavirskim i gudačkim aranžmanom više naginjala zvukom opusu Antony and the Johnsons nego onome čemu ćemo svjedočiti pojavom novoga albuma “Hopelessness”.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=8Pei4SnavUk[/youtube]
Prije svega, ovdje više nije riječ o chamber popu, već o nekoj novoj zvijeri s elektropop produkcijom kakvoj na svijetu trenutno nema ravne. Za to je prvenstveno zaslužan tridesetogodišnji producent iz Glasgowa, Hudson Mohawk, čovjek koji je Kanye Westu poslužio neke od najboljih beatova. Dakle, glazbeno je za Anohni ovdje riječ o potpuno novom svijetu i vodama u kojima bi se potencijalno lako mogla utopiti. Stoga je i njen trijumf utoliko veći. “Hopelessness” spada u sam vrh kvalitete koju nam je 2016. u svojoj prvoj polovici donijela.
Album toliko sjajnim, u jednakoj mjeri kao i glazba čini i njegov sadržaj. Ne toliko teme, koje naoko čine nešto nalik aktivističkoj pjesmarici (drone bombing, ekocid, nadzor, Obama), već način na koji ih se obrađuje. Album tako otvara “Drone Bomb Me”, u kojoj žrtve bombardiranja sirenski zavode svoje dušmane, na nelagodan način erotski nabrajajući zla koja im ovi čine (“Blow me from the side of the mountain/Blow my head off/Explode my crystal guts…), da bi u refrenu stvar dobila i romantičnu komponentu: “Let me be the one that you chose from above.”
Kad nakon toga začujete zvuk “4 Degrees”, pomislite kako je riječ o nekom radijskom megahitu, a možda bi to i bio kada tema ne bi opet bila tako nelagodna. Ovog puta to je nasilje nad životinjama (I wanna hear the dogs crying for water/I wanna see fish go belly-up in the sea/All those lemurs and all those tiny creatures/I wanna see them burn…), da bi nakon toga uslijedila “Watch Me”, balada o društvu u kojem je pojedinac pod stalnim nadzorom “za vlastito dobro”, ponovno izvedena seksi i zavodnički: “I know you love me ‘cause you’re always watching me.” “Obama” pak govori o razočaranju predsjednikom na kraju mandata, nakon početne euforije kada je izabran prije osam godina. No, kad vidimo tko se natječe za njegova nasljednika, čini se da će Anohni imati još mnogo materijala za buduće albume.
“Hopelessness” je bez sumnje najbolji album koji je Antony Hegarty ikad snimila i ponovno raspiruje interes za rad umjetnice od koje ovakva zvučna iznenađenja možda više nismo očekivali.
Ocjena: 9/10
(Secretly Canadian / Rough Trade, 2016.)