Reggae, kao i srodne mu dub ili ska, volim konzumirati u malim dozama. To bi u prijevodu značilo da mi je jedan reggae koncert svakih godinu i pol do dvije sasvim dovoljno iako se na njima redovito dobro provedem i guštam u onome što slušam. Po svoju dozu nasljeđa napušenih mahera s Jamajke ovoga sam puta navratio do Močvare, gdje je u petak svirao, kako ga često vole nazivati, najpoznatiji nepoznati bend Antenat.
Prije svega, moram istaknuti da taj opis ne smatram pretjerano smislenim i točnim, ponajprije zato što je riječ o sastavu koji će u svom rodnom Zagrebu (a i šire) napuniti svaki klub u kojem nastupa, čak i kada je od posljednjeg im albuma prošlo punih deset godina. Imati tako vjerno sljedbeništvo, složit ćete se, nije baš obilježje nepoznatih bendova, pa ni ako su ‘najpoznatiji nepoznati’. Ukoliko bi se to trebalo odnositi na nedvojbeno ignoriranje od strane mainstream medija, s tim se mogu složiti, ali istu ili barem vrlo sličnu sudbinu dijeli gotovo čitava scena.
Još jedna stvar koju uvijek možete pronaći u tekstovima o Antenatu jest da je riječ o grupi koju je osnovala nekolicina osnovnoškolaca davne 1997., a zajedničko odrastanje i prijateljstvo članova spada među okosnice cijele priče. Važno je napomenuti da Nenad Kovačić i ekipa takav prijateljski odnos imaju i sa svojom publikom koja se na njihove gigove vraća nevezano o povodu i o tome koliko su ih dosad puta gledali, dok je atmosfera bez iznimke navijačka i nabrijana kao na vrhunskom tulumu. Tako je bilo i u petak u Močvari, gdje sam sreo puno ljudi koje već dugo ne viđam na koncertima, a nisu izostale ni simpatične bizarnosti poput cure koja je sa svima oko sebe dijelila domaću rakiju od višnje.
Sam nastup bio je stvarno dobar, jedan od njihovih najboljih kojima sam prisustvovao – Antenat se s vremenom pretvorio u doista snažnu i eklektičnu sviračku mašinu koja uspijeva udariti vlastiti pečat čak i žanrovima poput reggaea za koji mnogi, ne potpuno neopravdano, i dalje tvrde da sve pjesme zvuče isto. Postava, u kojoj ima mjesta za sve od klasičnog rock instrumentarija (gitare, bas, bubanj) do puhačke sekcije na tragu one koja je do savršenstva dovela „Treći svijet“ Haustora, garantira da će zvučna slika biti ispunjena najgušćim bojama i da će i slabije stvari sadržavati neki instrumentalni dio ili pažnje vrijedan solo, kao što su bili oni koje je nizao sveprisutni Mak Murtić.
Imali smo prilike čuti pjesme sa svih albuma, što me je ponovno uvjerilo kako je Antenat svakim sljedećim izdanjem postajao bolji i zanimljiviji bend, odnosno da im „Izlet“ predstavlja i kreativni vrhunac. Tako su mi u petak, s iznimkom novijeg singla „Danas ima sutra“, najdojmljivije izvedene bile stvari s te ploče, točnije naslovna te ljubavna pisma biciklu („Oda“) i glazbi kao takvoj („Muzička“).
Tijekom koncerta podsjetili su me i na legendarne ploče Black Uhuru „Red“ i „Sinsemilla“, na trenutke i nalikovali na ono što sa Soulcraftom radi Nemanja Kojić aka Hornsman Coyote, no ipak su prvenstveno samo svoji, velikim dijelom i zbog činjenice da tipične reggae/dub postulate znaju obogatiti utjecajima istočnjačke glazbe („DBK“) pa i acid-jazza („Drobilica“). Mogu se pohvaliti i da sam se, poslije dugo vremena, uspio naviknuti na Nenadovu sklonost mijenjanju naglasaka riječi kako bi se bolje poklapale s taktom, kao i na fake jamajčanski akcent u stvarima na engleskom.
Usprkos mršavoj diskografiji od svega tri studijska izdanja u 26 godina staža, Antenat je, zajedno s drugim projektima i bendovima svojih članova (Afion, Mašinko, Truth # Tribe…), na hrvatskoj i regionalnoj sceni ostavio dubok trag. Vrijeme je da ga dodatno prodube novim albumom.