Antidepresiv zvan I’m From Barcelona

Švedski bend koji u punoj postavi broji čak 29 članova u Zagrebu je nastupio u smanjenom sastavu. No i tih 11 glazbenika bilo je sasvim dovoljno za jedan neuobičajeni tulum.

I'm From Barcelona (Foto: Walter Thompson)

I’m From Barcelona je raštimaniji od Stonesa i veseliji od Abbe. Taj bend nije u stanju udariti molski akord. U njemu je vrijeme uvijek sunčano, izrađuju se kuće na drvetu, nova prijateljstva se sklapaju svaku večer, a najveći problem je vrijeme koje će nas sve postarati, pa se do tog trenutka treba dobro zabaviti. Bar je tako u tekstovima ove mnogobrojne glazbene družbe iz Švedske koja ni svojim imenom ne želi prihvatiti činjenično stanje polarne hladnoće svog kraja, već je u svom ekspresionističkom stavu naseljena u puno toplijim krajevima.

Je li riječ o skandinavskom pandanu Manu Chaoa oslobođenom svih vrsta socijalno-političkog angažmana ili su to švedski Gustafi teško je reći. No na publiku djeluju jednako okrepljujuće. Do te mjere da bi slušanje I’m From Barcelona psihijatri mogli propisivati poput antidepresiva, dok bi se odlazak na koncert po učinkovitosti mogao bodovati kao tri liječničke seanse. Bar je takav doživljaj imalo oko dvjesto posjetitelja koji su se u petak navečer okupili u dvorani pogona Jedinstvo.

I'm From Barcelona (Foto: Walter Thompson)

Koncert je iz opravdanih razloga počeo prilično kasno. Naime iste večeri su u Tvornici nastupili Handsome Furs, a obzirom na indie predznak oba događaja, čekao se dolazak dijela publike iz Šubićeve do Savskog nasipa.

Glavni pokretač eklektične grupe kao stvorene za otkačene provode i još otkačenije rođendane je pjevač Emanuel Lundgren. On je jednako vremena proveo pjevajući i animirajući publiku. Išao je do te mjere da je davao i svoj mikrofon prvim redovima koje je u nekoliko navrata vabio da priđu bliže, da bi na kraju nakon stage divinga završio nošen na rukama prisutnih.

Iako je dvorana bila ispunjena svega do pola, I’m From Barcelona je iskoristio sve adute spektakularnih nastupa: veliki baloni su letjeli po pozornici i publici već od sredine koncerta da bi pred kraj uslijedilo zatrpavanje prostora papirnatim konfetama. To sve u kombinaciji s optimističnim pjesmama brzog tempa pobudilo je kod publike dječji osjećaj sreće. Svi su se prepustili ugođaju spektakla koji po svim gabaritima to nije bio. Ali glazba je iluzija, a bend I’m From Barcelona je tu iluziju vraški dobro koristio.

Kimiko (Foto: Walter Thompson)

U cijelu priču beskonačnog happeninga nije se baš uklopio domaći melankolični elektropop trojac Kimiko za koji se činilo da više pažnje pridaje izmjeni video projekcija za svaku pjesmu nego na samu glazbenu učinkovitost na pozornici. Možda će stvari na predstojećem debi albumu grupe u studijskim okolnostima bolje sjesti jer na bini je bilo osjetno kako Kimiko tek treba nabiti „određenu kilometražu“ da bi dobio na sigurnosti i dakako uvjerljivosti.

Odaziv publike na koncert I’m From Barcelona bio bi kudikamo veći da se nije dogodilo preklapanje termina s Fursima i da možda nije u pitanju posljednji dan u mjesecu u ova vremena kad nam oni koji nas vode svako malo stežu remen. Ako ništa drugo, bar su pozitivni Šveđani na tren izbili svima brige iz glave i sve vratili u bezbrižne tinejdžerske dane.

I'm From Barcelona (Foto: Walter Thompson)

Zadnje od Izvješće

Idi na Vrh