Antun Tomislav Šaban ‘Swing Analysis’ – jazz orkestar u punom zanosu

Antun Tomislav Šaban (1971) ne smatra se, veli, jazz glazbenikom nego profesionalcem koji se snalazi i u jazzu. Kad se, međutim, lati statistike – brojanja minuta ili kompozicija – uviđa da je najviše djela napisao za jazz orkestar.

Antun Tomislav Šaban 'Swing Analysis'
Antun Tomislav Šaban ‘Swing Analysis’

Zvuk jazz orkestra Šabana je, prisjeća se u knjižici priloženoj uz CD „Swing Analysis“, od djetinjstva oduševljavao baš koliko i zvuk simfonijskog orkestra, a osobito su mu bile uzbudljive ritmičke formulacije koje jazz rabi.

Glazbeno školovan u Zagrebu, Miamiju i Beču, u džezista je tijekom profesionalne karijere dobio mnoge prilike iskušati svoje ideje i sposobnosti, a „Swing Analysis“ svojevrstan je pregled njegova rada na tom području od prvih (ali velikih) koraka s Big Bandom RTV Slovenija 1995. do suradnje s Jazz orkestrom HRT-a i Tamarom Obrovac 2010., koja nudi jedinu skladbu s vokalom, odnosno tekstom, „Ljubav je magija“.

Premda opružene preko desetljeća i pol i svirane uz različite orkestre – uz spomenute tu je još i Austrian Jazz Composers Orchestra – katkad u studijima, katkad uživo, jedanaest skladbi ukupnoga trajanja 72 minute ostavljaju dojam zvučno i tematski ujednačene i zaokružene cjeline, po svoj prilici zahvaljujući kako Šabanovu autorskom potpisu tako i njegovoj glazbenoj produkciji kojom je CD urešen punim, toplim i sočnim zvukom čujno „analognog“ karaktera, odnosno pravim „dahom“ svakog pojedinog glazbala.

Mada nije riječ isključivo o swingu, pa ni o tradicionalnom pristupu, već i o njegovu spajanju, prožimanju s europskim kao i latino glazbenim naslijeđem, sve skladbe i izvedbe načelno doista dišu swingerski, u smislu ljuljanja, valjanja, poticaja na ples u širokim zamasima, čak i kad je posrijedi iskorak u eksperimentalnu avangardu kao, primjerice u skladbi „Etude 125“ s briljantnim solo izvedbama klavirista Julija Njikoša i basista Saše Borovca.

Kad ih već spomenusmo, ne bi bilo pošteno zanemariti ostale, beziznimno iznimne solo dionice, bez obzira na moguće izazivanje dosade nabrajanjem. To su, dakle, redom pojavljivanja, trombonist Emil Spruk, flautist Arsen Ereš, bubnjar Borna Šercar, trubač Davor Križić, sopran saksofonist Željko Kovačević, bubnjar Ignacio Berroa, basist Tibor Kövesdi, trombonist Luka Žužić, gitarist Elvis Penava, tenor saksofonist Saša Nestorović, tenor saksofonist Tadej Tomšić i klavirist Silvo Štingl. Baš svatko od njih zvuči kao da daje dušu u svoj iskaz, kao da su posrijedi njegova vlastita skladba i njegov vlastiti sastav u kojem želi ponuditi najbolje što zna i može. To će, mnijemo, reći da Šaban kao skladatelj, aranžer i dirigent – većinom izvedbi ravnao je sam, a jedina skladba drugog autora je „Dreamlight“ Michela Camila u Šabanovu aranžmanu – glazbenicima prostire teren i stvara ozračje u kojem se osjećaju ugodno, potaknuto i nadahnuto, željni dati svoj maksimum.

Baš kako i valja, Šaban potencijale jazz orkestra koristi kako bi u punom sastavu silovito nosio sve pred sobom, a izmjenično u tom zidu zvuka iscrtao bezbrojne filigranske nijanse, unio iskošene zahvate, dozvolio i razvio mnoge intimistički krhke odsječke. Savršena preciznost ne sukobljava se s razigranošću, kao ni ozbiljnost s duhovitošću, kompaktnost s lepršavošću, promišljenost sa strašću, čvrstina s nježnošću, zanatska spremnost s emocionalnošću…

(Fonart/Aquarius Records, 2014.)

Ocjena: 9/10

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X