Kada će se jednom, za kojih 20-30 godina, analizirati što se s (indie) rockom događalo u prvim dekadama 21. stoljeća posebno poglavlje trebat će posvetiti njegovom bratimljenju s plesnom glazbom, bilo da je riječ o, u posljednje vrijeme nezaobilaznom, synth-popu, modernijim čitanjima disca ili nekakvim mutacijama housea. Različitim varijacijama tog bratimljenja, između ostalih, nisu odoljeli ni Coldplay i Franz Ferdinand, kao ni junaci ove naše priče, montrealski Arcade Fire.
Širiti granice vlastitog zvuka i okušati se u nečem novom na papiru svakako vrijedi pohvaliti i podržati, no problem je što se plesna faza ni kod jednog od spomenutih sastava kvalitetom ne može ni uspoređivati s onim što su radili na počecima. U tom kontekstu, šesti studijski album Arcade Fire djelomično vraća na pravi put, barem u pjesmama koje zvuče kao da su pisane u vrijeme sad već legendarnog debija „Funeral“ ili njegovih neposrednih nasljednika „Neon Bible“ i „Suburbs“.
Od takvih pjesama daleko najbolji je prvi singl „The Lightning I, II“ koji sadrži sve ono čime su nas Win Butler i ekipa osvojili još 2004. godine: postepeni rast od akustarom i klavirom vođenog uvoda do himničnog refrena stadionskog intenziteta, studiozno razrađene aranžmane i katarzično finale kao stvoreno da postane jedan od trenutaka po kojem će se pamtiti budući im koncerti.
„Unconditional I (Lookout Kid)“ malo previše podsjeća na Paula Simona da bi dosegnuo iste visine iako će emocije zasigurno uzburkati stihovima u kojima se Win i supruga Régine Chassagne svojem sinu pokušavaju opravdati, čak i ispričati zbog svega što smo učinili svijetu. U drugom dijelu iste skladbe, podnaslovljenom „Race and Religion“, mikrofon preuzima Régine uz minimalnu, jedva primjetnu asistenciju Petera Gabriela i nemalu sličnost s nečim što bi u osamdesetima snimila Madonna. Samim time, nikada neću shvatiti kako i zašto stvari poput ne samo „Unconditional II“, nego i „Age Of Anxiety I i II“ koje bi uz manje intervencije mogle upasti u set-listu Davida Guette, kritika danas gura u glazbene ladice naglašeno artističkog predznaka. U tim ladicama zato ima mjesta za bilo koji od segmenata četverodijelne „End of the Empire“, sanjive psihodelije u stilu Flaming Lipsa i pomalo zaboravljenih Mercury Rev koju je moguće smatrati i poveznicom s eksperimentalnijim momentima „Reflektora“.
Produkciju je, uz Wina i Chassagne, odradio Nigel Godrich dozvolivši pjesmama da se grade i razvijaju potpuno prirodno i neopterećeno, čime je postignut i efektan kontrast između tiših i glasnih dionica, kao i onih ogoljenih i raskošno aranžiranih.
Po pitanju tekstova, „WE“ nije daleko od konceptualnog albuma koji starta u ‘dobu tjeskobe’, prožetom pandemijom i strahom od gubitka života kakvog smo poznavali, preko „End of the Empire“ u kojoj se narator želi ‘odjaviti’ od sve više otuđenog i izgubljenog svijeta do naslovne skladbe, ujedno i posljednje postaje njegovog samootkrivenja te ponovno probuđene vjere u ljude i zajedništvo.
Ocjena: 6/10
(Columbia, 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
