Nekadašnji alternativci hip hop izričaja započeli su svoju balkansku turneju u zagrebačkom Aquariusu, koji nije bio krcat, ali im je pružio odličan feedback.
Bila je to večer organskog hip hopa uz punokrvnu svirku benda, dvije moćne crne pjevačice i dobro raspoloženog frontmena Speecha.
Arrested Development u zagrebačkom Aquariusu nije pošteno napunio prostor, ali je pružio pošteno zadovoljstvo okupljenima, njih po prilici šestotinjak – taman za solidan klupski ugođaj. A obzirom da je riječ o grupi koja je ovdje u sjećanju ostala onima malo starijima koji su početkom devedesetih usred ratne drame na kapaljku dobivali glazbene impulse iz vanjskog svijeta, tako i tadašnje velike hitove „Mr. Wendal“, „Tennessee“ i „People Everyday“, nakon kojih je više-manje nastalo zatišje po pitanju Arrested Developmenta u ovim krajevima, odaziv zagrebačke publike se još može smatrati i prilično dobrim.
Nije se tu kao na nedavno održanom koncertu Buste Rhymesa okupila pravovjerna hip hop publika u trenirkama i šiltericama, već šaroliko i uglavnom starije društvo. Istom nije nedostajalo žara jer je Arrested Development svoj posao jako dobro odradio.
Osjetilo se da je riječ o grupi koja je daleko od današnjih trendova u hip hopu, čak i od onih koji obožavaju zvuk instrumenata u svom izričaju poput The Rootsa, no stvari su bile na svom mjestu. Najveći adut Speecha i društva bilo je neopterećeno šetanje kroz stilove i tuđe pjesme uspješno prilagođene vlastitom izričaju. Križane su tako pjesme 4 Non Blondes i Boba Marley, a čak je i „Mr. Wendal” dobio nastavak u obliku Santanine verzije „Black Magic Woman“.
Arrested Development je toliko uigran da su i prelasci s jedne pjesme na drugu u kratkim pauzama vješto izvođeni, te se stjecao dojam kao da netko mijenja stanice na radiju, a ne da je riječ o koncertu.
Poletan i vedar nastup koji je jednako mamio na ples i pričao priču o crnoj glazbi, od utjecaja Afrike, preko soula, funka, reggaea i konačno hip hopa, ali odajući i jednu za grupu nepovoljnu činjenicu. A to je da je Arrested Development koji je utemeljen na svom posebnom izričaju edukativnog stila i duboko prožet vlastitom ideologijom u smislu što bi hip hop trebao biti, otišao u drugi plan u trenutku kad se pojavio oprečni pravac gangsta rap u svoj svojoj brutalnosti i okrutnom frajerisanju na pozornici.
Kraj takve hard core ekipe ovi čuvari tradicije kao da nisu imali šanse. No duh i ideja cijele priče u i oko benda ostali su sačuvani do današnjeg dana kad ga je Arrested Development uspješno predstavio i hrvatskoj publici. Koncert je potrajao nešto više od sat i pol vremena, a čak ni prostor između bisa se nije sastojala od tišine s pozornice i skandiranja publike već od instrumentalne solo točke basiste Zaa. Svojim glasom posebno se isticala Tasha Larae, koja je u ulozi prateće pjevačice samo na prvi loptu bila jedva primjetna (iako je predivno punila melodije i harme), dok je solo izletima doslovce stvarala snažan soul vihor koji je nosio sve pred sobom.
No opet nedostajalo je doze mahnitosti, nečega što je u stanju proizvesti jedan Femi Kuti, što bi napravilo mentalni odmak i koncert učinilo nezaboravnom. Ovako, pored silnog profesionalizma, Arrested Development je u današnjim okvirima ipak samo jedan solidan pop hip hop bend. Dobrog štimunga nije nedostajalo, ali nešto više od toga nije se dogodilo.