Okolnosti su htjele da prva Arsenova posthumna kompilacija bude ‘blagoslovljena’ upravo od njega samog, jer se na njoj radilo u prvoj polovici ove godine.
Kao autor kompilacije potpisan je Bojan Mušćet i osjetno je kako je s Dedićem bio na istoj valnoj duljini tijekom kreiranja ove trostruke CD kompilacije „50 originalnih pjesama“.
Prvi CD obuhvaća period od 1964. do 1975. godine, od Arsenovih festivalskih uzleta, eponimnog albuma „Čovjek kao ja“ (1970.), te tri naredna „Arsen 2“ (1971.), „Homo Volans“ (1974.) i „Vraćam se“ (1975.), vrijeme početka njegovih cijeloživotnih prijateljstava sa Sergio Endrigom i Ginom Paolijem, kao i vrijeme utemeljivanja onoga što je kasnije dobilo naziv Zagrebačke škole šansone, te njegovi izvanserijski uplivi u hrvatski tradicionalni melos, bez obzira je li riječ o klapskim pjesmama ili kajkavskim popevkama.
Počevši sa „Sve što znaš o meni“ pa do posljednje „Tvoje nježne godine“ niže se evergrin za evergirnom bez pada tenzije i bez gubljenja fokusa. Glazba i misao stopljeni u neraskidivo što još jednom potvrđuje monolitnost Dedićevog jedinstvenog izričaja, nepoderivog spram godina, dapače poput stoljetnog stabla koje svakim godom postaje čvršće i masivnije.
Drugi CD pokriva period od 1976. do 1992., dakle godine bivše države koje su se s vremenskim odmakom u kolektivnoj memoriji ustalile kao ‘najsretniji period’. No i tu je Arsenov izričaj nepokolebljiv, originalan i zimzelen. Jest da je to bilo vrijeme naglog prodora rocka na ove prostore, vrijeme najvećih tiraža albuma, vrijeme novog vala, ali i vrijeme masovnog pop i folk kiča koji su s približavanjem ratnih 1990-ih sve više međusobno koketirali. Za Arsena to je pak bio period autorske zrelosti, kad je puno pisao za svoju suprugu Gabi Novak, ali i za druge, a opet pametno birao društvo kad su u pitanju bile kolaboracije koje se iz današnje perspektive čine dalekoznačnima kao što je primjerice, na kompilaciju uvrštena, „Na nešto me sjeća taj grad“ otpjevana zajedno s Darkom Rundekom i Radetom Šerbedžijom.
Možda bi efekt otvaranja 2. CD-a bio jači da je „Parobrod Rex“ zamijenila mjesto s narednom „Otkako te ne volim“, no zato su finale izvrsno posložene nizom „Djevojka iz moga kraja“, „Dida moj“ i „Odlazak“. Posljednja „Odlazak“ ujedno je izvrsno tempiranje za 3. CD jer je u devedesetima Arsen proživljavao duboku krizu i uistinu je razmišljao o odlasku sa scene, no to se ujedno pokazalo i kao vrijeme za novi uzlet, vrijeme u kojem je Arsen s pravom od glazbene kritike i struke sve više ‘institucionaliziran’ kao al pari Dylanu, Aznavouru, Cohenu i Cashu.
Njegovi albumi „Tihi obrt“ i „Ministarstvo straha“ bili su prva prava umjetnička pljuska ‘iz gornjeg doma’ tadašnjem Tuđmanovom režimu, ponovno nadirućem kiču i srozavanju ljudskih i intelektualnih društvenih vrijednosti u tek probuđenom i prilagođenom kapitalizmu u paktu s primitivizmom i uskogrudnošću. Samo je Arsen u takav ambijent mogao zdušno progurati jednu komopolitsko-revolucionarno-romantičarsku „Majku hrabrost“, iskeziti se u brk povampirenoj birokratizaciji (koja je do današnjeg dana kao rak rana od ovog prostora nepotrebno napravila jedno od najskupljih i najkompliciranijih mjesta za život) u „Ministarstvu straha“, ‘ugasiti’ televizijski senzacionalizam „Daljinskim upravljačem“ i nostradamusovski predvidjeti bigbrotherizaciju društva s pjesmom „Posljednji tango u Đevrskama“. Nekako je najveći nedostatak ove kompilacije neuvrštavanje pjesme „Ja se nadam“ izvedene zajedno s Kemalom Montenom, kao jedne od najpotresnijih lirskih momenata prošlog rata koji i dan danas izbija suze na oči, posebice što nas je početkom godine napustio i Monteno.
To je također bio i period u kojem su Arsenu počeli prilaziti i mlađi akteri sa scene i gotovo sa strahopoštovanjem ga moliti za razne oblike suradnje (na kompilaciji je uvrštena „Na balkonu“, snimljena s grupom Pun kufer), zatim ‘veteranski susreti’ i ponovne suradnje velikana (Gino Paoli i Drago Mlinarec), kao i prepoznatljiv klavirski jazz štih Matije Dedića čime se Arsen pokazao kao jedini hrvatski glazbenik kojem je pošlo za rukom kvalitetno uključiti svog potomka, čime je njegov opus nedvojbeno dobio vrsnu instrumentalnu nadogradnju, dakako, daleko od onog uobičajenog shvaćanja riječi ‘nepotizam’. Arsen se tu sigurno pokazao strogim Matijinim mentorom, ali Matija je to višetruko vratio.
Iako se tri CD-a čine obimnom građom, u ovom slučaju tih 50 pjesama izvrti se neutješno brzo, povremeno stvarajući vakuume i podsvjesna pitanja; zašto su ovi biseri tako malo ili gotovo nikako uvršteni u brojne etere hrvatskih radio postaja (iako taj odgovor nudi „Posljednji tango u Đevrskama“, a bar bi se ona vrtjela da ima dovoljno zdravog smisla za humor i samoironiju). Arsen je zaslužio više, ali su više zaslužili svi koji ovdje obitavaju, i mažoretke iz Ripišta i manekenke iz Ražina i sa Meteriza i miss Bilica, miss Dubrave, miss Gaćeleza…
Nije ovo PR drukanje u korist Croatia Recordsa kako bi se kupila kompilacija čiji izlazak se čini savršeno tempiranim, već više vapaj za nekim utopijskim spašavanjem duše onoga tko zavrti bar nešto od ovih ponuđenih 50. Neka se pleše gospodo, ali neka se malo i misli. Uz Arsena to ide prilično tečno.
Ocjena: 9/10
(Croatia Records, 2015.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
