Beogradski kvartet Artan Lili u subotu je održao najveći samostalni koncert u Zagrebu.

„Zagrebe, za ovo nam je trebalo dvadeset koncerata“, rekao je u jednom trenutku Bojan Slačala publici u Velikom pogonu Tvornice kulture. Bile su to riječi koje najbolje ilustriraju upornost beogradskog benda Artan Lili, ne samo u nastojanjima da osvoji zagrebačku publiku, već općenito gledano i kad je riječ o samoj kreativnoj evoluciji ovog kvarteta za koji se može reći da je trenutno jedan od najkvalitetnijih pop grupa ovih prostora i u ovom trenutku.
Moram priznati da uvijek imam posebne simpatije prema ambicioznim radnicima na sceni koji su spalili sve mostove iza sebe donijevši odluku da će uložiti sve napore u tome da žive od kruha sa scene i da im to neće biti vikend hobi uz neki dnevni posao koji je od privremenog postao stalni. Jer rad, i to puno rada, je i dalje jedina formula za evoluirati do tog stadija da se publici može pružiti istinska kvaliteta, kako kreativna, tako i izvođačka.

Za Bojana Slačalu je možda preblago reći da je radnik, on je prije rudar. On kao da je još iz vremena otkad je počeo s grupom Stuttgart Online odlučio biti svojevrsni Alija Sirotanović scene, a njegova lopata je bila i ostala bas gitara na kojoj ispod žica ima i ugraviran amblem s dva čekića, što je simbol rudara. Sa Stuttgart Online je bio u nastojanju da postane novi Koja, a kroz godine je tehnički vjerojatno i došao do tog stupnja. No osim radišnosti, Bojan ima i dovoljno soli u glavi jer je s osnivanjem grupe Artan Lili, koja je krenula popuniti ono zahtjevno mjesto popularnog rock benda na sceni, u startu znao da tu neće biti prostora za egotripersko filanje basa do besvijesti.
A da je danas jedan od basista s ovih prostora koji najbolje promišljaju ulogu svog instrumenta bilo je jasno i na samom početku sinoćnjeg koncerta u pjesmi „Priča“ čiji je plesni funk vozio minimalističkim i efektnim bas grooveom ‘od milijun dolara’. A tako su zvučali i izgledali Artan Lili od samog početka.

Nekako ove sezone u Tvornici kao da sam gledao odavno istrošene gažerske sastave sa zapada koji, oprostite na izrazu, prodaju muda pod bubrege. Pa sam se stalno pitao je li problem u razglasu. No kad na tu pozornicu izađe kondicijski napucan, izvježban i usklađeni sastav, i kad ne znate je li vas moćni zvuk udara u muda ili u bubrege, onda vam je ponovno jasna ona stara teorija i praksa da glazbu ne proizvodi ni tonac ni razglas, već bend na pozornici. I ako vas kvaliteta zvuka razvaljuje, budite sigurni da je to od onih s pozornice, a ne samo do onoga s miks pulta.
Artan lili ne samo da su razvaljivali u svakom pogledu, već su i izgledali kao veliki bend koji je uspješno pogodio zahtjevnu nišu u kojoj pop susreće rock na smislen i opravdani način. Konkretno, njihove pjesme novijeg datuma bile su mi definitivno superiornije spram onih s prvog albuma koje su potpuno utopljene u rock, iako su te starije jače inicirale publiku u audio vizualni show u kojem su specijalno za tu prigodu i laseri koji su šarali zidovima Tvornice bili usklađeni poput fantomskog petog člana benda.

Godinama je zagrebački limit Artan Lili bio susjedni Mali pogon, no ovog puta je u pretprodaji otišlo 700 ulaznica i bilo je jasno da se sinoć odvijao najvažniji samostalni zagrebački nastup ovog benda. Taj bend za taj zadatak nikad nije bio spremniji i nikad dosad s toliko jasnim logički i logistički osmišljenim nastupom koji je nosio tri jake cjeline, gledajući tu i dva bisa. Svaki kraj nosio je jaku kulminaciju i neizostavno zborno pjevanje.
No i pored izuzetno jakog početka, zagrebačka publika je dobrih 5-6 pjesama na početku bila suzdržana u reakcijama, iako nije bilo niti jednog pogrešnog trenutka u nizanju glazbenih brojeva. Kad je valjda i sedma (ili osma) pogodila gdje treba, ‘brana je konačno popustila’ i tulum je počeo. Slačalina rečenica s početka ovog teksta tu je došla kao jedno veliko olakšanje. I, konačno, zaslužena potvrda.
Ispao bih u potpunosti nepravedan kad ne bih spomenuo ostatak benda. Naime, za Romanu Slačala kao da je dovoljno da se pojavi na pozornici da bi se u zraku osjetio njen autoritet. Njen gard, kao da je gard neke amazonke; nema tu ni trunke dodvoravanja publici. Dodvoravanje kao da nije u ‘opisu njenog radnog mjesta’, iako je u poziciji trenutno jedne od najvažnijih pjevačica ovih prostora i to u bendu koji snažno pretendira prema tronu popa. No tu se onda dolazi do tekstova pjesama koje je pak nemoguće ‘prilijepiti’ bilo kojoj drugoj pjevačici osim njoj.

Artan Lili svoju bespoštednu radnu etiku itekako komuniciraju kroz tekstove. Oni su taj rokenrol nakon rokenrola, oni su čvrsta individualna želja sklona ljubavi, samostalnosti i neovisnosti u nečemu što bi naizgled trebao biti svaki ‘običan’ život. U svojim tekstovima Artan lili traži taj neki srednji put, jer koliko im na živce ide mizogino balkansko desničarenje, toliko im ide i salonsko ljevičarsko foliranje. Njihovi tekstovi nisu pozivi na barikade, već pozivi za obranu zdravog rasuđivanja. Možda bi bilo nezahvalno njihov pop nazvati inteligentnim (jer u tom definiranju leži prikrivena želja odmaka od pop postulata i često je eufemizam za neuspješni pop), koliko nužno potrebnim za ‘rokenrol generaciju nakon rokenrola’ koja želi kvalitetnu glazbu i uz nju kvalitetne (emotivne) poruke, jer odavno ima izlizane živce za trpljenje sranja.
Romana Slačala upravo tu izlazi u prvi plan gotovo kao glasnogovornica svih onih dovoljno sitih (tuđih) sranja. Njen cjelokupni gard i pojavnost je odašiljanje poruke nulte tolerancije za sranja. A opet ju je tako lako slikovito zamisliti kao prosječnu zabrinutu ženu koja od stresa prolijeva kavu kad slučajno upali televizor dok traje dnevnik.

Bubnjaru Marka Ajkovića i gitaristi Ivanu Skopuloviča za početak treba skinuti kapu što su odlučili uskočiti u najdublje okno za najfantičnijim parom na sceni kako bi zajedno prokopali put do svjetla, ali i oni su asovi u tom pokeru asova zvanom Artal Lili. Ajković će u jednom trenutku ‘polomiti’ bubnjeve u tušu kojeg kao da je osmislio Animal iz Muppet Showa, a već potom će dotrčati u prve redove i pjevati prateće vokale u pjesmi u kojoj je svoj posao bez kompleksa prepustio ritam mašini.
Skopulovič je pak jedan od najboljih rock gitarista. Poslušajte samo taj njegov riff u „Rokenrol posle rokenrola“, koji je tako suh i tako bazičan kao da je ispao iz torbe Keitha Richardsa, a opet tako poletan, prepoznatljiv i zarazan – puno je tu pameti i iskustva ugrađeno, a zvuči tako kao da to može svatko.
Na beogradskom Beer Fest 2019. godine sam svjedočio i nekim tamošnjim prigovaranjima iz glazbenih krugova organizatoru na odluku da Artan Lili izađu na Main stage u udarnom večernjem terminu, u smislu da je to previše ambiciozno i da neće moći potegnuti to more ljudi ispred sebe. Isprva indiferentno, to more ljudi je na kraju koncerta zborno i euforično s bendom pjevalo pjesmu „Nije svejedno“, zapečativši joj sudbinu neizostavne koncertne himne grupe. Zli jezici su tada morali priznati poraz.
Na skali koncertnog ugođaja u najvećem klupskom prostoru u Zagrebu sinoćnji epilog bio je sličan. Nakon te večeri više nema potrebu razbijati glavu oko toga kako to da tako kvalitetan bend još uvijek nije prepoznat. Rudari su probili planinu i svjetlo je ušlo u okno.