Asaf Avidan ‘Gold Shadow’ – 24-karatna emocija

Jednog od najtalentiranijih pjevača današnjice muze nisu napustile.

Asaf Avidan 'Gold Shadow'
Asaf Avidan ‘Gold Shadow’

Dapače s drugim solo albumom krenuo je u osvajanje Amerike jer je „Gold Shadow“ ujedno prvi koji je doživio tamošnju distribuciju u pravom smislu te riječi. Obzirom da je Europa trenutno pod naletom njegove turneje i da ovaj Izraelac puni dvorane možda nije teško predvideti da je samo pitanje trenutka kad će i preko Velike bare podlegnuti njegovom neobičnom šarmu. Već sam u recenziji njegovog debija „Different Pulses“ potrošio prilično prostora na dvojbu koju prvo slušanje Asafa Avidana može pobuditi jer bi se svatko mogao okladiti da je u pitanju pjevačica, a ne pjevač, stoga ne treba opet ulaziti u frapantnost te činjenice kad majka priroda nekome da nešto što se isprva može činiti kao hendikep da bi već u drugom trenutku ispalo da nije mogla biti darežljivija učiniviši nekoga tako posebnim.

Asaf Avidan je s „Different Pulses“ ispipavao bilo mederne pop produkcije, dok je s „Gold Shadow“ napravio upečatljiv zaokret inspiriran kantautorskom elitom 20. stoljeća. i to u takvoj magnitudi da zastaje dah, a opet riječ je o autorskom radu koji osvaja svojom gracioznom spontanošću. Iz pjesama „Gold Shadowa“ odjekuju Bob Dylan, Leonard Cohen, Carole King, orkestralni soul, ali i jazz momenti tako karakteristični za Dinah Washington i Billie Holiday. Nema tu igranja na produkciju i slične trikove (iako se produkciji albuma nema što prigovoriti), već sve podsjeća više na ludost u kojoj se jedan pjevač uz minimalističku pratnju, često samo akustične gitare ili klavira upušta u nešto gdje bi mu i najmanja greška donijela etiketu pretjerane pretencioznosti. No to se niti u jednom trenutku ne događa.

[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=TRiqxhEBd8c[/youtube]

Avidan vlada glazbom i glazba vlada njime. Osim što se dokazuje kao vrstan poznatavelj storytelling momenata spomenutih Dylana i Cohena posjeduje emotivnu izražajnost jednog Buckleya, Avidanov vokal već sada može biti uvršten u Panteona najvećih. I kamen bi rasplakao svojom izvedbom, a opet prokleto je svjestan koliku odgovornost predstavlja taj njegov talent jer ne dopušta pretvoriti ga u slatkasto oruđe za proizvodnju novca kroz osrednje aranžmane i ziheraško šlagerstvo.

Već s uvodnom „Over My Head“ jasno daje do znanja kako se odvažio na put u ‘daleku’ prošlost američkog zvuka spajajući soul i Dylanov manirizam, „Ode To My Thalamus“ lako bi mogao svojim hrapavim glasom otpjevati i Tom Waits, ali izvedba Asafa Avidana evocira na neku davno izgubljenu snimku iz 1950-ih. „The Jail That Sets You Free“ ujedno je ulazak u moderno poigravanje rap i r&b elementima, a na tragu toga nastavlja se „Little Parcels Of An Endless Time“ da bi s orkestralnom „My Tunnels Are Long And Dark These Days“ suvereno ušao na teritorij na kojem su vladale soul dive poput Dusty Springfield i Shirley Bassey.

Naslovna „Gold Shadow“ samo je još jedna u nizu pjesama koje razoružavaju svojom snagom – snažna elegija koja kao da je naslonjena na zlatno doba američkih mjuzkla. Izvrsnost kolaboracije s pratećim zbornim pjevačima potom se niže prvo s himničnom „Let’s Just Call It Fate“ koji kao da je potpisao John Lennon, a potom s „These Words You Want To Hear“ u kojoj su isprepleteni momenti šansonjerske harmonike. „A Part Of This“ još jednom evocira na ulazak u neku ‘poznatu’ naslovnu mjuzikl temu. „Bang Bang“ predstavlja oštri roots zaokret prema bluesu, da bi kraj albuma pripao još jednom minucioznom akustičnom hommageu Cohenu i Dylanu s „The Labyrinth Song“ i „Fair Haired Traveller“, pjesmama koje kao kontrapunkt oskudnoj pratnji nude toliku dozu snage i emocije da jednostavno razoružaju svaku suvislu kritiku koja bi se mogla uputiti Avidanu, jer jednostavno osjećate da nema duše koja ne bi mogla razumijeti ono što je uspio prenijeti. Čista magija!

Ocjena: 10/10

(Telemar/Universal Music, 2015.)

Zadnje od Izdvojeno

Idi na Vrh