Atoms For Peace ‘Amok’ – cesta koja ne vodi nigdje

Sjećate se kad je 2007. izašao ‘In Rainbows’, sedmi studijski album Radioheada? U klimi nove revolucije i novog lica Thoma Yorkea ekipa je premotavala pjesme do onih rijetkih melodičnih etapa koje je album nudio. E, pa premotajte koju godinu unaprijed – 2013. Krautrock, twelve-tone, math-rock i Neue Deutsche Welle vraćaju se na velika vrata. Otpisani će otpisivati!

Atoms For Peace 'Amok'

Nezahvalan je posao recenzirati bend ili izvođača koji je namirisao put do publike i opće kritike. Nije vam to kao kad, recimo, recenzirate Dječake ili J’Animalse – možete bezbrižno pisati o sisama Žanamari Lalić ili manjku talenta Ive Sive i nikome nije stalo. Thom Yorke je druga priča, stoga hvala vam na ničemu! Namjerno, izdvajam Yorkea jer Flea na albumu nećete čuti. A nekako ste baš to i očekivali, jel’ da?

No, krenimo od početka. Ako ste jedan od onih entuzijasta koji smatra da je Radiohead svoj orgazam doživio sa depresivnom ljepotom „Pablo Honeya“ ili „The Bendsa“ onda kupite prnje iz ovih redaka.

U intervjuu za NME koji je trebao poslužiti kao introspektivni pre-quel albumu, Nigel Godrich, produkcijski genije koji stoji iza Atoms For Peace i nekadašnji „šesti“ igrač na parketu Radioheada izjavio je kako je album konceptualno sličan klasiku Milesa Daviesa „In a Silent Way“. Objašnjenje je bilo sljedeće : „Nastojali smo reinterpretirati jazz improvizaciju u novom elektronskom modulu. Pokušali smo stvoriti interakciju unutar benda, tu interakciju uljepšati, dodati dinamiku i izbaciti proizvod.“

Drugim riječima, album predstavlja buket nasumično bačenih ideja koje tek tu i tamo pogode žicu kao što je slučaj sa „Reverse Runningom“ i repetitivnim low – blueserskim riffom koji koliko god dominantan ljepotom opet ostaje u pozadini iza reske magličaste činele i superkoordiniranog beata. Još od najavnog singla „Deafulta“ moglo se shvatiti da je „Amok“ isključivo Yorkeov album koji će slijediti „Eraser“ iz 2006. i to u agresivnijem tonu, postepeno, gradacijski. Zašto? Jer već nakon prvog slušanja shvatite da je „Default“ Thom Yorke na auto pilotu, iako je sama stvar, što je tužno, jedan od „highlightsa“ albuma. Yorkeov najuštimaniji contemporary R’n’B vokal preko kriptiranih zvukova i nervoznih, elegičnih betova akcentira album od prve do posljednje pjesme, a „Deafult“ omogućava zvučni potop ako ga i ne odvrnete do kraja. No, već drugim i trećim slušanjem otkrijete sve zakučaste puteve i zaključana vrata. Za četvrto nisam imao snage.

Na početku teksta namjerno sam spomenuo Krautrock i twelve-tone, međutim istina je da ni tu nema istine. To će reći oni koji žele baratati velikim riječima. AMOK je pokušao prezentirazti glazbu kakva još nije rađena, a Yorke to kreativnim porivom sistematski pokušava još od „Erasera“. Istina je da je „Amok“ sve samo ne gotov proizvod kakvim ga je u intervjuu NME-u predstavio Nigel Godrich. „Amok“ je cesta u gradnji koja, nažalost, ne vodi nigdje. Konceptualno gledajući, album je računalna materija bez vizije i cilja koja ima svojih svjetlih momenata, međutim i oni su proizvod pukog pogotka. Ako zamislite matricu bez Yorkeovog vokala dobijete muziku koja se pusti u fajrtunt kako bi ekipa skupila svoje jakne i pijana otišla noćnim tramvajima. U fusnoti ovog teksta trebalo bi stajati kako je Fleaov (ne)utjecaj na albumu apsolutno razočaravajući, no taj faktografski podatak bitan je jedino onima koji su očekivali drugačije.

Ocjena: 5/10

(XL Recordings, 2013.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh