Auto-tune – razbuktavanje glazbene budućnosti

Dok se trenutno lome koplja oko toga hoće li električna gitara opstati ili ne, i time nariče nad prošlošću, možda je bolje pokušati proniknuti u to kakvi trendovi i navike nas očekuju u budućnosti glazbe, bar bliske budućnosti ovog ranog 21. stoljeća, koje je već sad svjetlosnim godinama udaljeno od 20. stoljeća u svemu, pa tako i u glazbi i glazbenim navikama.

  • 45
    Shares
Antares Vocal Processor AVP-1 (u sredini) (Izvor: Wikipedia)

Za početak, kad je već bila spomenuta električna gitara, instrument koji je u 1950-ima navijestio, a desetljeće kasnije unio potpunu revoluciju u glazbu i glazbene navike, nekako je u startu bespredmetno govoriti o tome jesu li joj dani odbrojani. Odbrojani su dani legendarnom proizvođaču Gibsonu zbog lošeg poslovanja. I to je, naravno, više priča za ekonomske sfere, jer znamo i mi tu iz male Hrvatske kako se poslovna carstva urušavaju zbog lošeg poslovanja. Pojednostavljeno kazano, neće zbog propasti Agrokora propasti svi poznati lanci opskrbe. Gibson je samo još jedan u nizu primjera tvrtke koja je zaboravila što joj je core business. I to desetljećima očigledno nije znao. Živjelo se i poslovalo na staroj slavi i vjerovalo da će gitare ići kao alva zahvaljujući ‘rock manekenima’ poput Jimmyja Pagea i Angusa Younga koji su se proslavili svojom glazbom odsviranom na glazbalima te tvrtke.

Otvarao je Gibson pogone za izradu instrumenta gdje god je stigao samo da bi ta proizvodnja bila što jeftinija i dakako masovna. To je dakako dovelo do srozavanja kvalitete, kao što i sami gitaristi nisu tolike budale pa da to ne primijete. Težina Gibsonovih gitara postala je razlog masovne sprdačine među muzičarima na društvenim mrežama, kao što su brojni novi modeli u startu zahtijevali dodatno preuređivanje da bi postali profesionalno upotrebljivi. Gibson je zapustio kvalitetu svojih glazbala. Ruke mnogih malih manufakturnih graditelja gitara u međuvremenu su radile daleko bolji posao poentirajući upravo na kvaliteti finalnog proizvoda, jer su u izradu bili ugradili i dosta ljubavi i entuzijazma prema instrumentu. I tu treba tu priču i završiti.

No zašto je bitna električna gitara u ovoj priči? Iz razloga što je ona prvi instrument koji je elektrifikacijom akustične prethodnice postao sasvim novi instrument. A dosege toga što sve može novi instrument, gitaristi su desetljećima istraživali. Električna gitara stvorila je rock and roll u jednakoj mjeri kao što je elektrifikacija orgulja u konačnici otvorila prostor za stvaranje elektronskog zvuka koji već desetljećima dominira plesnom glazbom. Bitan detalj u tome zašto je taj instrument na tipke bio u prednosti nad električnim žičnim instrumentom jest taj što je stalno bio otvoren prostor za nadogradnju. Kako su čipovi iz generacije u generaciju postajali sve kvalitetniji i nudili sve više mogućnosti, tako se brže razvijala i ta domena, a da se ne govori kako je s elektrifikacijom brzo otvoreno i novo tržište koje je pokrivalo sve veći izbor prateće električne opreme, od ozvučenja do efekata.

Razvoj tehnologije logično je vodio i prema redukciji ljudstva potrebnog za proizvodnju zvučne slike u bendu, pa je tako u 1980-ima ritam mašina omogućila to da bubnjar nije uvijek nužan. No dakako ni to nije dovelo do toga da bubnjari nestanu sa scene. Može se paradoksalno zaključiti da ih je danas više nego ikada, a jedna od zanimljivih crtica iz povijesti je da je jugoslavenski glazbeni magazin Džuboks u jednom svom godišnjem izboru najboljih glazbenika negdje početkom osamdesetih upravo ritam mašinu proglasio najboljim bubnjarem. Iz toga proizlazi jedino da jsu svako poboljšanje i svaki napredak samo otvorili novu nišu u silnom žanrovskom grananju moderne glazbe.

X faktor za cijelo čovječanstvo, a time i glazbu, bio je ulazak u internetsko doba. Za glazbu je tu značajna prekretnica predstavljala pojava Napstera čime su razbijeni svi dotadašnji kanali opskrbe glazbe. Nemali broj njih ‘skidao’ je kompletne glazbene epohe. U par tjedana svatko je mogao imati skoro cjelokupnu bazu ljudskog djelovanja u (snimljenoj) glazbi. Prošlo je otada sasvim dovoljno vremena da stasaju nove generacije koja nisu imala problema kakve su imali oni samo desetak godina prije rođeni, koji su puno teže i skuplje dolazili do glazbe, što im je u neku ruku sužavalo spektar konzumiranja.

Nove generacije također nisu konzumirale glazbu po razdobljima, one ne doživljavaju glazbene periode kao neki put po vremenskoj crti. Mladim generacijama je sve to došlo kao jedan veliki skup. Njima je to nulta točka. One žele nove izazove. One žele nečim nadići sve učinjeno do sada i ostaviti jasan trag u kojem tehnološki progres i glazba stvaraju novu metamorfozu, novu vrijednost, time i glazbu koja će se sve manje osvrtati na 20. stoljeće u smislu njima već pomalo dosadnog obreda klanjanja i odavanja počasti velikanima istog. Željeti okusti plodove svog vremena kulturološka je odlika i navika ljudske vrste, stoga i djelovanje nove generacije treba sagledati u tom svjetlu.

I tu dolazimo do teme ovog članka. Što je za mlado uho poveznica koja više-manje povezuje cijelu epohu popularne glazbe 20. stoljeća? Odgovor je: ljudski glas i to 99 posto prirodni ljudski glas, o kakvoj god se žanrovskoj izvedbi radilo. Koliko god su razni instrumentariji prolazili kroz geneze zahvaljujući utjecajima elektrike & elektronike, uvijek se težilo dobiti savršenu vokalnu izvedbu u stilskom smislu. Dakle, tu na istoj crti treba promatrati i jednog Johnnyja Rottena i Jednog Luciana Pavarottija – svaki je u svom žanru savršen, a izvan njega estetski nezgrapan. Naime i to je izum 20. stoljeća, da se bez klasične naobrazbe, a bome ni sluha može napraviti glazbena karijera. Preteča toga bila je Florence Foster Jenkins koja je zahvaljujući svom bogatstvu, a ne talentu, početkom 1900-ih mogla sebi priuštiti snimanje albuma i tako ostaviti trag, kao i smjernice, budućim naraštajima.

Auto-tune prvi put ulazi u komercijalnu primjenu u sam sumrak 20. stoljeća. Prvi ga u kolovozu 1998. koristi Roy Vedas u pjesmi „Fragments Of Life“, a iste godine proslavlja Cher s „Believe“. Paradoksalno je da je auto-tune prvenstveno izmišljen kako bi u tonalitetima ‘popeglao’ slabije vokalne izvedbe i time ponudio ‘savršene vokalne dionice’, ali ljudski duh, pa tako i uho, više vole put do savršenstva, a ne i stizanje na tu odrednicu, pa je i auto-tune postao ‘igračka’ s kojom se teži potpuno izmijeniti priroda ljudskog glasa u želji za stvaranjem novih zvučnih krajolika. U prvom desetljeću ovog milenija auto-tune su koristili, a T-Pain, Kanye West, Lil’ Wayne, Travis Scott i Lil Uzi Vert proslavili, mnogi glazbenici iz svijeta popa i hip-hopa prvensteno kao začin, ali mnogi novi, tek stasajući, glazbenici prigrlili su auto-tune gotovo stopostotno u svom izričaju.

Da to više nema nikakve veze sa žanrovskom oprijedjeljenošću, autor ovih redaka, uvjerio se i na nedavno održanom MENT festivalu u Ljubljani. Ako je nešto bilo dominantno, to je bio auto-tune kroz koji je većina njih pjevala, također, bez obzira s kog kraja Europe došli. A zašto je to tako, odgovor mi je svojom izvedbom ponudila jedna mlada r&b pjevačica, koju ipak neću imenovati ovom prilikom. U njenom slučaju upravo je diskrepancija između njenog prirodnog i auto-tune dojma bila uočljiva za taj zaključak. Naime, nije imala uvježban ‘protokol’ između pjesama, kao što zbog ‘prčkanja’ po efektima nije mogla ni izbjeći pauze. U obraćanju između pjesama osjećala je nelagodu, neku potrebu ispričavanja, kao da je pred profesorima ili roditeljima, baš onako mladalački neiskusno. No tijekom izvedbi na auto-tuneu potpuno je ulazila u ulogu pjevačice, punokrvno i oslobađajuće. Bila joj je to savršena krinka za potražiti magiju u glazbi. U konačnici, je li zna ili ne zna pjevati u tim trenucima bilo je nebitno. Publika ju je prihvatila kao pjevačicu. I ja sam ju tako prihvatio.

Biti na jedan ‘klik’ do dive, iskušenje je kojem se teško oduprijeti, a mogućnosti metamorfoza su beskrajne, što objašnjava i tako široko prihvaćanje tog efekta za glas. Sigurno jest, a nije playback, a u spektru i naslušanog i nenaslušanog uha nepogrešivo se ustvrđuje da taj zvuk pripada 21. stoljeću, tj. sadašnjici. Taj ‘začin’ čini distinkciju od svega nastalog u 20. stoljeću, kao što je i smartphone generaciji auto-tune jednako ‘prirodan’ kao i normalni ljudski glas. Digitalni zvukovi su sveprisutni na dnevnoj bazi u našim životima.

Također auto-tune omogućava da ne postoji ni emotivno opterećenje kod mladih izvođača, jer ne treba gubiti iz vida da tko god svojim prirodnim glasom ‘izlazi na crtu’, na toj crti je s najboljim ‘grlima’ koje je svijet do sada čuo i čije izvedbe su nam svima pohranjeni u kolektivnoj memoriji. Pored toga, živimo u vremenu najezde glazbenih klonova i onih što oponašaju sva ta slavna grla u raznim cover i tribute formacijama, do te mjere da je došlo do zagušenja i točka zasićenja se čini bliže nego li se čini.

Stoga ako se malo bolje zamislimo, nema tog revolucionarnog novog ritma, revolucionarne nove distorzije i revolucionarnog novog loopa 21. stoljeća kojeg ne bi mogli smjestiti i u stoljeće prije. Jedino što tu sveobuhvatno sve više i više diše u novom zvučnom krajobrazu je vokal na auto-tuneu. Jer ovo doba je doba čekanja da nas svi oblici umjetne inteligencije (pre)uzmu, pa dok se to događa, nek’ nas miluju sintetski glasovi s ljudskom dušom i ljudskim licem. Ispada da je Cher kroz „Believe“ nostradamusovski odredila budućnost, a tada smo se uglavnom smijali tom efektu koji je karikaturalno ‘uzeo dušu’ ljudskom glasu. Uostalom, puno toga što se do danas prodavalo pod ljudski glas bilo je umjetno ispeglano u studiju. Nove generacije izvođača bar ne žele lagati o tome, za njih je auto-tune samo još jedan instrument, tj. korisna aplikacija.

  • 45
    Shares

Zadnje od Tema

Idi na Vrh