Kao i obično, u ljetnim mjesecima bacamo pogled i na neka izdanja vrijedna spomena iz aktualne godine koja u gužvi nismo stigli popratiti u vrijeme njihova izlaska, a jedan od takvih je svakako i ovaj objavljen u travnju za Glitterbeat Records.
O zapadnoafričkim griotima, putujućim pripovjedačima, pjevačima, glazbenicima i lokalnim povjesničarima koji po selima pjevaju obiteljske sage i bilježe događaje već smo i prije pisali na našem portalu, primjerice kad je Pulu pohodio jedan od suvremenih nastavljača te vječne tradicije, Habib Koité iz Malija koji je i prezentirao kako njihov posao zvuče i na primjeru tog gostovanja. Jedan od urbanih griota jest i pjevač Kaito Winse iz Burkine Faso koji istu tradiciju predstavlja u sasvim drugačijem ruhu u pratnji belgijsko-francuskog dvojca koji čine gitarist Nico Gitto te bubnjar i producent Benjamin Chaval u projektu Avalanche Kaito.
Svoj abrazivni i mračan zvuk, koji se često uspoređuje s (u posljednje vrijeme opet izrazito popularnim) post punkom i eksperimentalnim noiseom, ovaj trojac s rostera već godinama najistaknutije global sounds etikete Glitterbeat Records imao je prilku predstaviti i u našim krajevima ranije ove zime kad su prvo nastupili u zagrebačkoj Močvari (hvala Vrelu zvuka), a zatim i večer kasnije u sklopu ljubljanskoga MENT-a u nakrcanom klubu Channel Zero u Metelkovoj gdje su i pokazali da uživo imaju jednako, ako ne i više, energije i žestine nego na ionako energičnim i žestokim studijskim snimkama.
Njihov novi album “Talitakum” smo tako dočekali s velikim interesom i nismo ostali razočarani. Otvara ga pjesma “Borgo” koja semplira naslovni rog i pravo griotski služi kao najava “lova godine”. U njezinih gotovo devet minuta trajanja čujemo kakofoniju tradicionalnih instrumenata, elektronike i zlokobnog basa koja jednako dočaravaju afričko slavlje koliko i užurbani promet jedne europske metropole poput Bruxellesa u kojemu bend djeluje. Druge su teme, pak, zajedničke tim naoko suprotnim kulturama, pa tako u narednoj “Shoya” Winse pjeva o svijetu koji (trenutno) pripada bogatima i posjednicima zemlje, ali će pripadati mladima, ljudima budućnosti koji se kreću, a kojima poručuje da se upoznaju s tim svijetom prije nego se počnu kretati.
Kao što je u njihovoj glazbi sveprisutna dinamika između Afrike i Europe, tako se njihova povezanost konstantno naslućuje i u Kaitovim tekstovima koji često govore o putovanjima između dva kontinenta ili, recimo, istim vjetrovima koji njima pušu, što je činjenica na koju i nas ovdje u posljednje vrijeme podsjeća i saharski pjesak koji sve češće osjećamo u zraku. Album teče kroz polifone ritmove i tekstove koji često djeluju griotski improvizrani na licu mjesta, preko smirujućih zatišja poput onog na početku centralne pjesme albuma “Viima” koja se pretvara u rastrgani etno post punk banger.
Ovo nas pak dovodi i do vrhunaca poput onog u naslovnoj skladbi u kojoj bismo lako mogli zamisliti kako preko trzajućih rifova umjesto Kaita šizofreno urla Nick Cave u najluđim danima The Birthday Party. Iako tekst pjesme govori o promatranju neke djevojke na zabavi, njezin zvuk je više u skladu s naslovom koji u prijevodu znači nešto poput “smrti, oživi!”, jer mračna i ritmična glazba u njezinoj drugoj polovici doista zvuči poput nekog mračnog rituala koji bi za posljedicu mogao imati čak i uskrsnuće.
Čini se da su Avalanche Kaito na “Talitakum” još više nego na prethodnom eponimnom albumu iz 2022. zakoračili u ono što bi se moglo nazvati dadaističkim zvukom odjevenim u afričku varijantu kaosa glazbe Dona Van Vlieta, poznatijeg kao Captain Beefheart, kao što sugerira popratni esej objavljen uz ploču. Dodamo li usto i konstantnu baražu udaraljki nalik onoj koju ćemo za samo dva tjedna moći čuti u našem gradu kad s druge strane afričkog kontinenta u Močvaru dođe Nihiloxica (hvala Hangtime i Vrelo zvuka), jasno je da ovo nije album koji će lako doprijeti do svačijega ukusa, ali oni koji vole eksperimente, a još i više izazove, svakako bi trebali dati šansu i Winseu i njegovoj ekipi.
Ocjena: 8/10
(Glitterbeat Records, 2024.)