Avishai Cohen ‘1970’ – natrag na početak

Zaokruživanje priče i put unatrag kako bi se istražili vlastiti korijeni i nije neka novost u svijetu glazbenika. No uvijek je novost kad to donese promjenu stilskog obrasca i samog pristupa. Upravo to je učinio Avishai Cohen na albumu ‘1970’.

  • 12
    Shares
Avishai Cohen ‘1970’

Avishai Cohen je basist i kontrabasist za poželjeti u u svijetu jazza. Chick Corea ga je već s 26 godina unovačio u svoj sekstet Origin, a nakon toga mu se otvorio svijet suradnji. Danilo Perez, Bobby McFerrin, Herbie Hancock, Kurt Rosenwinkel, Nnenna Freelon, Paquito D’Rivera i pokojni Roy Hargrove, samo su najzvučnija imena s kojima je Cohen svirao, što mu je kroz godine donijelo i brojna priznanja. Među ostalima se našao na listi 100 najutjecajnijih basista 20. stoljeća po Bass Player Magazineu. Nije se samo zadržavao u jazzu. Između ostalih, snimao je album i jednoj Aliciji Keys, a na svom debitantskom albumu „Lyla“ iz 2003. s jazzom je kombinirao rock, funk i latinoamerički izričaj. Nešto kasnije se tako zainteresirao za bliskoistočnu i glazbu istočne Europe.

Njegov posljednji samostalni album „1970“ dobio je naziv po godini Avishaijevog rođenja i predstavlja autorov najveći iskorak prema komercijalnom izričaju, dakako uljepšanog nekim glazbenim idiomima koji su obilježili vrijeme kad je on došao na svijet. Popistički pristup načinjen je temeljito, jer to je prvenstveno album na kojem je vokal apsolutno u prvom planu. Možda bi bilo prehrabro reći da je „1970“ najosobniji album Avishaija Cohena, no svakako je onaj koji te emocije donosi na najrazumljiviji način širem spektru publike.

U podkontekstu tu možda najviše progovara duh s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je glazba većim dijelom imala svrhu komunikacije i prenošenja poruke, a manje bila opterećena artističkim predznakom. Svakako, više izravnosti, nego možda u iti jednom desetljeću koje je slijedilo.

Uvodna „Song of Hope“ upravo odiše tom nekom angažiranom hipijevštinom u lirskom segmentu, a u glazbenom kao da slušatelja uvodi u špicu neke američke krimi serije iz sedamdesetih. Nade treba kao nikad do sada. Eko sustav je narušen, a svijet u nekom limbu konstantne političke napetosti. U duhu toga, nije slučajnost da je na albumu i jedan od općenito najljepših prepjeva američke tradicionalne pjesme crnih robova „Motherless Child“ koju je na Woodstocku, godinu prije Cohenovog rođenja, aktualizirao Richie Havens svojom nezaboravnom izvedbom na samom početku glasovitog festivala. Cohenova verzija nosi nezaobilaznu himničnost, ali je u nju unio latinoameričko plesni ritam. Suprotni pristup, tj. ogoljavanje samo uz klavirsku pratnju, ima je u pjesmi „For no One“, obradi standarda Beatlesa.

Kroz Cohenov„1970“ općenito progovaraju tri glavne struje. Prva struja je zapadnjački pop, sofisticiran i odmjeren, koji se može čuti kroz pjesme poput „It’s Been So Long“, „My Lady“ i „Emptiness“. Druga struja je Cohenov izraelski, tj. bliskoistočni melos u „D’ror Yikra“, „Se’i Yona“ i „Ha’ ahava“, dok je treća struja dakako latinoamerički ritam, njegova velika ljubav koju pak zanimljivo kombinira i sa utjecajima sjevernoafričke glazbe, ali i europske klasike u „Vamonos Pa’l Monte“, ujedno i jednoj od najneobičnijih pjesama na albumu koja je osmišljena progresivno u jazz maniri, ali smiono zapakirana kao world music pop singl koji tjera na gibanje u kombinaciji karipskog i afričkog ritma.

Posljednja pjesma „Blinded“ ne donosi neko možebitno objašnjenje zašto se Cohen odlučio na ovakav album, već predstavlja ‘oproštajni sentiš’, onaj lirski usmjeren na sitne senzualne detalje koji opijaju (i osljepljuju) u ljubavnoj vezi. Prava iskrena ljubav time biva i posljednji put naglašena kao lajtmotiv ovog zanimljivog pop iskoraka, koji funkcionira i u svijetu world musica, jednog jazz glazbenika. Iskorak koji svakako treba pozdraviti jer je unio visoku estetiku u standarde pop glazbe, koja po svojoj prirodi općenito ostavaruje najviše komunikacije s ljudima, a da upravo ta fluidnost nije narušena, već obogaćena.

Ocjena: 8/10

(Masterworks, 2017.)

  • 12
    Shares

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh