Izraelski trubač s njujorškom adresom ponovno je posjetio Hrvatsku održavši koncert u kazalištu Kerempuh u sklopu 16. Zagreb Jazz Festivala.
Kako samo i isključivo glazbom progovoriti o užasima, tragedijama i gubitcima ljudskih života? Kako filmskom dramatikom kroz zvuk iskazati potmuli strah koje prati ritam otkucaja srca? Kako bez teksta i bez glasa dočarati elegiju? Kako tugom i golemom empatijom prema žrtvama ispuniti dvoranu snagom sućuti? Kako održati takav koncert, a da se progovori ljepotom zvuka kroz koju se traže klice nade u bolje sutra? Sinoć je odgovore na ta pitanja upravo svojom glazbom u Kerempuhu dao izraelski trubač Avishai Cohen sa svojim kvartetom.
Koncert je započeo sa skladbom „Will I Die, Miss? Will I Die?“ koju je ovaj trubač skladao prije osam godina za sve sirijske žrtve rata koji je tada uništio tu zemlju. Zvuk jeze i tuge. Kvartet ju je svirao tiho i prigušeno dok iz trube kao da su izlazili jecaji, koje možda niti jedan drugi instrument ne može tako dočarati. Truba kao da probije tisuću emotivnih kora našeg bića i dotakne jezu i tugu naših predaka od čijeg tkiva smo satkani. Truba kao da je instrument iznikao iz rata. Uz njen zvuk se bezbroj puta jurišalo, još više puta sahranjivalo. Kao da taj komad pleha u sebi posjeduje moć uhvatiti dramatiku života, ali i radost. No sinoć za radost nije bilo mjesta. Bilo je mjesta za ljepotu izrečenog kroz glazbu, ali je ne treba miješati s radošću.
„Will I Die, Miss? Will I Die?“ je publika na kraju ispratila aplauzom, no i taj uvodni aplauz kao da je malo poremetio elegično ozračje sastava i kao da je nakon njega Cohen odlučio da ga treba svesti na najmanju moguću mjeru upravo zbog ratnog užasa u tijeku.
„Srca su nam slomljena. Očajni smo, a sve što imamo je naš aktivizam i glazba. Želimo da stane ovo ludilo. Da prestane ubijanje i da svi narodi na Bliskom istoku dobiju nadu u neki prosperitet“, rekao je Avishai Cohen u svom prvom obraćanju nakon toga. Najavio je potom izvedbu albuma „Ashes To Gold“ kojeg je napisao u studenom 2023. godine, mjesec dana nakon početka rata. Sam naziv albuma upućuje na drevnu japansku umjetnost kintsugi u kojoj majstori popravljaju razbijene keramičke predmete -pokušavajući od starog i polomljenog napraviti nešto ponovno lijepo, nešto ‘zlatno’. Upravo to je sinoć nastojao učiniti Avishai Cohen Quartet.
Svih pet „Ashes To Gold“ stavaka, tj. poglavlja činili su skoro četrdeset minuta dug i neprekinuti niz elegičnog ozračja, u koje je publiku uvukao kvartet, a za razliku od ustaljene prakse jazz koncerata, niti jedan decentni solo na klaviru, kontrabasu i trubi nije pratio aplauz, jer je zavladala atmosfera kao da je u pitanju predstava. Predstava lišena slike, jer su sve slike bile u glazbi koja je izvođena – potmule eksplozije u daljini, otkucaji srca u jezi i užasu, jazz u weltschmerzu, weltschmerz u jazzu.
To veliko poglavlje kvartet je okončao s „Adagio Assai“ iz Ravelovog „Piano concerta u G duru“. Iako džezist, Cohen je već od ranije duboko inspiriran radom tog velikog francuskog kompozitora koji je tijekom Prvog svjetskog rata skladao nekoliko značajnih djela, unatoč osobnim izazovima i ratnim okolnostima. Njegove kompozicije iz tog razdoblja odražavale su njegovu umjetničku posvećenost i emocionalni odgovor na rat.
Sinoć smo prisustvovali koncertu velikog digniteta kakav samo vrhunski majstori mogu izvesti. Njih jesmo na koncu nagradili velikim aplauzom, ali možda i najviše zbog njihove odvažnosti da se u trenutno kompliciranoj situaciji punoj tenzija uspiju na sebi svojstven način istovremeno izdignuti iznad svega u traženju nade, kao i biti izuzetno ponizni i puni štovanja prema stradalnicima.
Bis je donio skladbu „The Seventh“ koju je napisala Cohenova kćer Amalia, no emocijama nabijen zrak u Kerempuhu donio je potom novo iznenađenje, tj. izlazak na drugi bis i oproštaj uz „Georgia On My Mind“ Hoagya Carmichaela i Stuarta Gorrella koju je Avishai Cohen Quartet sinoć izveo po prvi put u svojoj karijeri. To je također bila izuzetno slikovita poruka uzme li se u obzir da ju je proslavio Ray Charles i da je svojom izvedbom interpretirao ono što se danas drži gotovo univerzalnom čežnjom za domom iskazanom kroz glazbu.
„Drum solo!“, zavapio je netko iz publike na kraju koncerta, podsjećajući nas sve na neobičnu činjenicu da smo prisustvovali sat i pol dugom jazz koncertu koji je bio lišen tog segmenta. No to bi možda ipak poremetilo narativ onog što je Avishai Cohen Quartet želio i na kraju i postigao u tom ozračju suspregnutosti radosti, jer dali su se emotivno daleko više.
Zvučni forte je izostao, ali ovaj koncert će možda upravo zbog toga daleko duže odjekivati u sjećanju.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
