Avram Fefer Quartet nastupio je u subotu u malom Lisinskom u sklopu 15. Zagreb Jazz Festivala.
Kad se dogodi situacija da lider sastava izađe pred publiku i kaže: „Ne znam što ćemo vam večeras svirati jer moram osjetiti prostor“, onda ste posve sigurni da vas čeka izvrstan koncert, bar kad je jazz u pitanju. Upravo to je izgovorio njujorški saksofonist Avram Fefer zagrebačkoj publici okupljenoj u subotu u maloj dvorani Vatroslava Lisinskog pred sam koncert, a naznaku da će nas odvesti na putovanje kroz glazbu dalo se iščitati iz toga što je kazao „kako je velika privilegija biti dijelom globalne zajednice koju povezuje glazba“. I onda je putovanje započelo.
Jest da tonske probe postoje kako bi se ugodila zvučna slika prije nego li publika uđe u prostor, no opće je poznata stvar da svaki koncertni prostor drukčije odjekuje kad je prazan spram toga kad su u njemu posjetitelji. Fefer je početak koncerta upravo iskoristio kako bi osjetio kako mali Lisinski „diše“ kad je pun. Krenuo je sa solo improvizacijskom točkom na svom instrumentu u dinamičkom rasponu od tihih interpretacija u kojima se tanušni zvuk miješao sa zvuk njegovog puhanja, do glasnih i prodornih pasaža za koje ste osjećali kako se odbijaju od stropa dvorane i punoćom vas prelijevaju poput nekog vodopada.
Nakon što je na taj način zvučno izmjerio gabarite prostora, njegov kvartet krenuo je poput karavane deva kroz Saharu s predivnom, opijajućom i hipnotičkom izvedbom skladbe „Bedouin Dream“ s njegovog posljednjeg studijskog albuma „Juba Lee“. U Zagreb je došao s potpuno drukčijom postavom od one koja je snimila taj album na kojem je gitaru svirao Marc Ribot i koji se na godišnjim listama jazz albuma 2022. našao u samom vrhu. Umjesto Ribota na gitari je bio Anders Nilsson, umjesto Erica Reevesa na kontrabasu je bio mladi Luke Stewart, dok je za bubnjevima umjesto Chada Taylora bio fantastični Hamid Drake koji također spada u sam vrh jazz bubnjara današnjice.
Kad se već spominju članovi kvarteta, Hamid Drake (koji je bosonog odsvirao koncert) uistinu spada u krug fantastičnih ritam-pokretača. Pokreti su mu bili gipki, kao da ulaže minimalni napor, ali svaki udarac bio je na mjestu, kao što je njega svirak bila ispunjena s eksplozivnim prelazima. Potpuno je držao kontrolu kvarteta u kojem je njegov lider svako malo pokazivao tendenciju kao da ga želi rasklimati i rasuti u paramparčad. Drake je bio ubitačno precizna i gipka mašina i kad je svojim solom odveo nastup u finalni krešendo.
Mladi Reeves je pak razvaljivao udarcima svoj kontrabas, jedan od onih silovitih instrumentalista kod kojih kao da očekujete da će svaki tren polomiti debele žice kontrabasa. Anders Nilsson je bio dobar i na visini zadatka, ali za onaj neki „nekontrolirani skok u provaliju suludih improvizacija“ pomalo se osjećalo da bi na njegovom mjestu ipak trebao biti Marc Ribot kako bi nas Avram fefer Quartet ispalio u orbitu iz koje se ne bi željeli vratiti.
I sad naravno Fefer. On je apsolutna svjetska klasa; lucidan, nemiran i rasplesan u svakoj izvedbi. On je gotovo u borbi sa svojim saksofonima, kao da stalno iskušava granice u kojima pokušava dobiti ton koji dosad nije dobio, onaj neki nemogući – očekujete da poput Hendrixa svakog trenutka skine sa sebe i zapali svoj instrument jer je došao do krajnje točke izdržljivosti „pleha“ u svojim rukama. U prilog tome je najbolje govorila njegova košulja koja je bila potpuno natopljena znojem.
Nastup je sadržavao svega šest brojeva, ali kakvih šest brojeva! Bila je to vožnja od New Yorka do Malija i Alžira i natrag. Čak sveobuhvatna historijska jazz vožnja u kojoj su kroz iskričave Feferove performanse znali izletjeti „Porgy And Bess“ motivi, a već druga po redu „Juba Lee“ prštala je svojim free jazz narativom. S „Parable“ je kvartet izvukao svoju sjetnu i nježnu stranu pred zagrebačku publiku, da bi s „Essaouira“ sve odveo na još jedno nezaboravno „putovanje“ saharskim zvukom u kojem taj nemirni lider nalazi posebnu inspiraciju.
Za oproštaj od zagrebačke publike bila je pripremljena ezoterična „Love Is In The Air“ kojom kao da je Fefer podvukao crtu ispod svog uvodnog govora kad je kazao „kako će te večeri pripremiti puno ljubavi za sve koji su se te večeri zatekli u dvorani“.
Sve što se može reći kao zaključak je da je u pitanju bio jedan od najboljih koncerata ovogodišnjeg petnaestog po redu Zagreb Jazz Festivala. Trebat će nam oporavak od siline naleta od te četveročlane njujorške jazz avangarde.
Saznajte više:
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
