Album koji većinom zvuči kao najgora cluster glavobolja, kao after party koji je odavno završio, ali mu to nitko nije rekao, kao silovanje ideje da se mora otići ‘još negdje’ i uzeti ‘još nešto’.
“Svjetski, a naše” sintagma je kojom se najčešće opisuje svaki ambiciozniji materijal nekog ‘domaćeg’ izvođača čija produkcija barem malo odskače od onoga što se ustaljeno drži za dobru “domaću produkciju” i za sve ono što je objektivno i nedvojbeno kvalitetno, ali neće pronaći mjesto u “hrvatskom eteru” ili kod “hrvatske publike”. Problem, međutim, nije u tome, kao niti u nedostatku onih koji takav materijal isporučuju, već u tome što se u ovim našem krajevima pogrešno misli da se zna što je to što je “svjetsko”.
Svjetsko bi, valjda, imalo biti sve ono što pripada svijetu, a “naše” bi, prema tome, trebalo biti sve ono što pripada nama. No iako veznik “a” povezuje rečenice koje nisu u suprotnom odnosu, već se njihov sadržaj nadopunjuje, u slučaju slavne “svjetski, a naše” prije svega se odaje dojam da je ovo “naše” ipak jednako prije svega samo naše, ali ne baš i “svjetsko”, odnosno da mi jesmo na ovome svijetu, ali još uvijek baš i nismo dio svijeta.
Pokazalo se to prošle godine kad je Kim Gordon objavila hip-hop / trap / industrial / noise album “The Collective” koji je, osim što se našao u vrhu svih relevantnih svjetskih lista najboljih godišnjih albuma, zaradio i nominaciju za Grammy u kategoriji najboljeg albuma alternativne glazbe. Usporedbe radi, na prošlogodišnjem Porinu u istoj kategoriji, dakle, za najbolji album alternativne glazbe bili su nominirani Gretta, Nina Romić i Let 3, a ove godine Nemeček, IDEM i Ogenj. Nećemo ovdje ulaziti u raspravu o tome koliko je koji od tih albuma kvalitetan, ali možemo sa popriličnom sigurnošću reći da, osim možda Nemečeka, alternativni baš i nisu.
Album “The Collective” pokazao je još nešto, a to je da se glazba koja bi prije dvadesetak ili više godina bila proglašena teškim neslušljivim undergroundom rezerviranim samo za najteže kliničke slučajeve, polako probila u kategoriju edgy mainstreama. Drugim riječima, “svjetsko” se itekako pomaknulo “naprijed”, dok je “naše” u najmanju ruku ostalo na mjestu na kojem je već nekoliko desetljeća.
“Svjetski, a naše” zato nema veze sa “svjetskim” što pokazuje i album “hexed!” britanske autorice Aye objavljen krajem ožujka, a koji su relevantni svjetski glazbeni i drugi mediji već proglasili najboljom novom glazbom 2025. godine. “hexed!” nastavlja tamo gdje je “The Collective” stao, ali ide i još malo dalje. Dok je Kim rekonstruirala suvremene žanrove naslanjajući se i dalje na pristup utemeljen još za vrijeme njenog upokojenog matičnog benda, Aya se u svojoj rekonstrukciji modernih žanrova vodi isključimo suvremenim postupcima pa na albumu teško da ima ičega odsviranog u klasičnom shvaćanju te riječi.
Album je to koji većinom zvuči kao najgora cluster glavobolja, kao after party koji je odavno završio, ali mu to nitko nije rekao, kao silovanje ideje da se mora otići “još negdje” i uzeti “još nešto”. To i ne čudi, s obzirom na to da je materijal i nastajao nakon što se Aya odlučila riješiti svoje ovisnosti o opojnim drogama i beskonačnim partijima.
“Problem” je, međutim, u tome da čovjek može odlučiti naprasno prestati odlaziti na partije, no partiji ne mogu tako naprasno otići iz čovjeka pa se onda distorziraju, izobličavaju, fragmentiraju, postaju uvrnuta verzija samih sebe i ostaju u čovjeku postojati kao nenadani nerazumljivi istovremeni napadaji panike i adrenalina.
Tako otprilike zvuči “hexed!” kojeg nema smisla opisivati na bilo koji drugi način. “hexed!” je konstantno agresivan, osim u rijetkim trenucima smiraja koji samo nagovještaju novi i još gori napadaj, zvuk grize i u njemu nema ničeg lijepog, ali nije nužno disonantan ili ružan, nego neodređeno neugodan. Pjesme nisu ne-muzikalne ili anti-muzikalne niti su u potpunosti lišene smisla ili strukture, no baš kao i sedmi after party u nizu, taj smisao i ta struktura teško je shvatljiva i uhvatljiva i u svakom se trenutku sve može potpuno raspasti i ponovno sastaviti, pitanje je samo hoćemo li povući pravi ili krivi “potez”.
U međuvremenu, zvuk nastavlja plaziti po nama kao roj nekakvih znanstveno-fantastičnih robotskih kukaca koji nam se polako uvlače pod kožu i nikako ih se ne možemo riješiti sve do posljednje i prigodno nazvane pjesme “Time at the Bar” koja prigodno završava muklo urlajućim zaključkom: “To sodium light snuffed out/ To god rays through the kitchеn/ To twilight up the moor/ Time at the bar”.
“hexed!” nije album koji bi čovjek svako malo poželio poslušati niti album koji će se publici univerzalno sviđati, a niti nekakvo revolucionarno remek-djelo. To je pretenciozan, ekstremno artsy i edgy album koji između ljudi provocira jednu od onih svađa kakve izbijaju kad se na aferu aftera nađe dvoje ljudi koji su bez dvojbe vukli svakakve dobre poteze, ali ti povučeni potezi kemijski nisu nužno kompatibilni.
Ipak, činjenica da se “hexed!” danas u svjetskim okvirima shvaća kao edgy mainstream, a ne kao “neslušljivi underground” ipak ohrabruje jer pokazuje da je upravo eksperiment (pa bio on i pretenciozan ili okrenut sam prema sebi), ključni proces progresa i muzičke evolucije, ali i da se “naše” mora ozbiljno zapitati koliko je “svjetsko” na ovom jednom istom svijetu čiji smo dio koliko i nismo.
Ocjena: 7/10
(Hyperdub Ltd., 2025.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
