B And The Bops hrvatski je rockabilly bend koji već više od desetljeća preko albuma i koncerata njeguje vintage rock zvuk. Grupu je osnovao Branko Radovančević, član nekadašnjih Mad Mena i može se reći da je on ujedno i spiritus movens B And The Bopsa koji će danas ‘zašejkati’ Vintage Industrial Bar. O bendu, ali i o rockabilly pokretu i sceni nekad i sad popričali smo upravo s njim.
Najava kaže: ‘nakon pola godine izbivanja s domaćeg koncertnog terena’, je li za to vrijeme bilo nekog bivstva na stranim koncertnim terenima?
Branko Radovančević: Od prave klupske svirke kod nas prošlo je i više, možda i godina dana. A vani smo dosta često, otprilike jednom mjesečno, ali i češće.
Dvanaest godina ste skupa, dva albuma, dva singl izdanja, s tim da je od posljednjeg albuma prošlo četiri godine. Što se događa na tom planu? Sprema li se nasljednik albuma „All Tangled Up!“?
Branko Radovančević: Da, sprema se, čak je dobrim dijelom i spreman. Samo se trebamo organizirati i uhvatiti vremena za snimiti album. Postoji neki plan da izdamo prvo singl ili EP na vinilu, ali tko zna što će se na kraju dogoditi. Prošlo je dosta vremena od zadnjeg albuma, basist nam preko pet godina živi u SAD-u, basiste manje-više mijenjamo, gitarist je postao tata, svi imamo sve više obaveza i izazova u životu, pa je u svemu tome teško izorganizirati snimanje albuma.
Slažem se da je ovakav rock’n’roll i rockabilly zadana forma koja se samo donekle rasteže, ali mene je uvijek zanimala ekspresivnost u glazbi i dok se to dogodi bendu s glazbom koju radi, ako se uspjelo uhvatiti taj izražajni trenutak, onda je to to.
Općenito gledano, mislim da bi bilo zanimljivo objasniti kako funkcionira kreativni motor rockabilly benda. Mislim, stilski parametri su tu zadani i ako se i rastežu, ne smije puno. Konstrukcija skladbi također. Dakle, što se traži u pjesmi, što je čini vrijednom zapisa kad je skladate, odsvirate i odlučite da je ‘to to’?
Branko Radovančević: Pjesma nam mora ‘sjesti’. Mora nam odgovarati da smo zadovoljni kako ona zvuči kada je mi sviramo. Slažem se da je ovakav rock’n’roll i rockabilly zadana forma koja se samo donekle rasteže, ali mene je uvijek zanimala ekspresivnost u glazbi i dok se to dogodi bendu s glazbom koju radi, ako se uspjelo uhvatiti taj izražajni trenutak, onda je to to.
Vjerujem da kod snimanja postoji također određeni taboo, u smislu da se mora snimati na vintage opremi i na stari način kako bi se što više dobila autentičnost zvuka 50-ih i 60-ih. Je li tako i kod vas?
Branko Radovančević: Većina bendova u biti tako i ne radi, ali mi smo to radili. Zbog više razloga. Poznavali smo ljude koji su držali takve studije, a koji su i izvrsni producenti. Ti studiji su bili plaćeni od izdavača i to se donekle i pokopilo, ali taj način rada, snimanje uživo je ono što nam i najviše odgovara. Autentičnost zvuka, u smislu da neka nova snimka zvuči bas kao da je snimljena u pedesetima najvise ovisi o ‘deliveryu’ benda, produkcija to samo olakšava i stavlja u pravi okvir.
Jeste li više fokusirani na ‘digganje’ po prošlosti ili osluškivanju kuda rockabilly glazba kao sub-žanr danas stremi?
Branko Radovančević: U biti na kombinaciju te dvije stvari. Nema baš puno prostora za ‘nešto novo’, bitno je samo da je to iskreno i svježe. Mislim da je za rockabilly glazbu koja se sada snima najbitnije da nadiđe svoj retro kontekst i da bude prepoznata kao pravi rock’n’roll koji bi i danas trebao imati tu jedinstvenu kvalitetu. To naravno najviše ovisi o samom bendu.
Iako zvuči kao kontrapunkt, može li se nešto suvremeno protkati u tu glazbu i konkretno što?
Branko Radovančević: Nisam siguran što se podrazumjeva pod suvremenim. Svaki bend koji nešto stvara, stvara namjerno ili ne u kontekstu vremena i situacije u kojem postoji. Mislim da pokušaji kad rockabilly bandovi obrađuju neke aktualne pop pjesme završavaju u sferi kiča i meni su najčešće grozni. Čast iznimkama.
Mislim, rockabilly je jedan od rijetkih žanrova koji se nakon 60ih nikad nije trudio biti moderan, ići u korak s vremenom, za razliku od nekih drugih. Unutar njega se prije svega njeguje tradicija na prve korake rock and rolla općenito. Što je to što te čini rockabillyjem. Koji je to trenutak, recimo u tvom slučaju, koji je odredio taj stav, to: „svirat ću gitaru i pjevati na ovaj način“?
Branko Radovančević: Odrastao sam slušajući rock’n’roll 50ih i 60ih i ’77 punk, a teško mi je s ovom distancom reći što me tome najviše privuklo. Vjerojatno stav, neposrednost i šarm. Jednostavno, kad imas 14 godina i prvi put čuješ neku glazbu i svjestan si da je to nešto najbolje što si do tada čuo i nešto najbolje inaše.
Ono što mene uvijek na neki način razveseli je što su rockabilly koncerti posljednji (ako ne i jedini) rock koncert na kojima parovi plešu, dapače neki parovi upravo zbog plesa i dolaze. Vjerujem da se možda sjećate nekog od koncerata na kojem vas je taj detalj posebno ponio, što zbog eventualne virtuoznosti plesača ili pak neočekivane plesne masovnosti. Je li bilo takvih ‘high’ situacija?
Branko Radovančević: Iskreno, ne gledam baš ljude koji plešu na koncertu ispred stagea. Primjećujem kad se netko dobro zabavlja, bili to plesači ili ne, Makar nekad niti to ne primjetim, pogotovo ako se ja dobro zabavljam.
Kako je s nabavkom scenske odjeće? Vjerujem da je internet olakšao stvar?
Branko Radovančević: Ja osobno skupljam vintage odjeću već duži niz godina, tako se manje-više stalno oblačim. Internet je svakako pomogao, ali uvijek je bilo načina naći neke stare komade, ali i replike stare odjeće.
A kako je nekad bilo po tom pitanju?
Branko Radovančević: Prije bih na putovanjima kupio neki komad odjeće u trgovinama u inozemstvu, ili bih na nešto naletio na Hreliću, ili bi si neke stvario sašio kod krojača, što radim i danas.
Gdje je najjača rockabilly scena u Europi?
Branko Radovančević: Tesko mi je to točno odgovoriti, mozda u Njemačkoj, ali je odlično i u Engleskoj i Španjolskoj. Često se rockabilly scena pomalo isprepliće ss 60ies mod i garage scenom, ponekad s plesnom i swing scenom, sve to ima svoje posebnosti ne samo od države do države, već i od grada do grada.
I naravno, gdje smo tu mi, tj. Hrvatska?
Branko Radovančević: Kod nas se uvijek nešto događa. Ima sve više festivala, u Zagrebu je velik broj koncerata i većina su zaista zanimljivi. Nadam se da će publika biti u stanju prepoznati i nastaviti dolaziti na koncerte, DJ večeri i slično. Stoga, svakako dođite na naš koncert večeras u Vitage Industrialu!
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
