Jadranka Ivaniš Yaya (Jinx) i Saša Antić (TBF) su legende scene, no upariti ih vokalno smisleno i uz to vizualno osmisliti aktere priče koja podsjeća na neku tripoidnu domaću inačicu ambijenta ‘Od sumraka do zore’ pomiješanog sa sličnim animiranim likovima iz Gorillaz scenarija jest poprilično smjeli pothvat u kojem bi svatko manje vještiji i idejno lucidniji od producenta Marca Grabbera pao na zadatku.
„Meni to nije dobro“, rekao sam javno u Tvornici kulture na promociji albuma „Musaka“ najnovijeg glazbenog projekta producenta Marca Grabbera u kojem pod imenom Baba Yaga djeluju on, Jadranka Ivaniš Yaya (Jinx) i Saša Antić (TBF). Valjda zato jer kad se ad hoc cimne kritičar iz publike usred neke promocije, obično slijedi dosadni dio hvaljenja i napuhavanja cijele priče. Zašto ne potjerati kontru takvim prigodama koje su nekako neprirodne za izricanje suda o nekom djelu, bar za mene?
Recenzija je subjektivna, svojevrsna intimna, stvar između samog djela i kritičara, kao uostalom i kod svake slušateljice ili slušatelja. Sa samim akterima uživo na pozornici i skoro istom naslonjaču postoji taj društveni moment, time i imperativ da se čovjek suspregne od izricanja negativnog mišljenja jer to će prije biti protumačeno kao uvreda likovima koji su stvarali neko djelo, a manje kao kritika djelu.
No promocija „Musake“ je bila sve samo ne promocija po ustaljenom scenariju, pa se eto otvorio neki čudni procjep da kritičar može biti neki bad guy s kojim uvažena imena nakon toga baš neće htjeti popiti piće. Ali i to ide u rok službe, kritičar je ‘neprijatelj’. Promocija je u biti bila potpuni cirkus koji je pokrenuo sam Grabber pokazavši neobičnu lucidnost u trenutku kad je po svim pravilima sve trebalo biti blazirano okupljanje s tapšanjem po ramenima.
Promociju je vodio Silvije Varga, direktor Dancing Beara isprva samo s Yayom i Antićem bez Grabbera i najavljenog četvrtog gosta Talijana Marca Di Pietra koji je predstavljen kao osoba koja stoji iza vizualnog identiteta ovog projekta. Grabber je navodno bio ‘zapeo’ na aerodromu po Antićevim riječima, a potom se pojavio Marco Di Pietro s „Queen“ kapom i „Barbie“ majicom koji se počeo hvaliti svojim poznanstvom s Georgeom Clooneyem.
Nije trebalo previše vremena za shvatiti da je Marco Di Pietro nešto poput Grabberovog Bruno / Borat alter ega. Znao sam da je talentiran za glazbu, ali za humor… Bila je to kao ona jedna davna situacija kad je pokojni Đuro Utješanović u studiju na nekoj televiziji skinuo hlače čim je došao i započeo intervju u gaćama. I svakom je odmah bilo jasno da tu sva ozbiljnost prestaje, u smislu što je tko rekao, jer nitko neće vjerovati nekome tko je skinuo hlače usred intervjua. Tako je bilo i s tom promocijom „Musake“. Kad je došao neki otkačeni Pietro koji je počeo pokazivati slajdove na kojima je on umontiran s Georgeom Clooneyem, koga je više zanimalo što je to rekao? Cirkus je bio počeo. A možda je to bio i najbolji javni start za jedno potpuno novo pop izdanje.
Prvi i posljednji put kad smo se upoznali i vidjeli bilo je prije desetak godina kad su on, Krešimir Tomec, Chakka Svraka (Kali Fat Dub) i Yuri (St!llness) pokrenuli supergrupu Golem s kojom su nastupili u istom tom Malom pogonu kulture. A od tada pratim njegov rad u kojem ne nedostaje vizije i kvalitete, bilo da je to „Dalmatian Lounge“ koji je radio s Tomecom ili brojni remiksevi u kojima odlično gura svoju viziju. Posljednji primjeri su „Pariz“ Pipsa i „Tu“ Ane & The Changes. Odličan je i u radu s Edijem Maružinom, a čak je i povratnički singl Alena Vitasovića učinio smislenim (ruku na srce, to držim nimalo laganim zadatkom).
Cijelo to vrijeme projekt Baba Yaga je skrivao kao zmija noge. Nije zucnuo ni kad je vjerojatno imao prvi singl koji je držao vodu i iz kojeg se vidjelo da tu može biti nečeg više, već se oglasio tek kad je imao zgotovljen cijeli album te, za hrvatske prilike, pop supergrupe u kojoj pjevaju Jadranka Ivaniš Yaya iz Jinxa i Saša Antić iz TBF-a.
Spomenuti jesu legende, ali upariti ih vokalno smisleno i uz to vizualno osmisliti aktere priče koja podsjeća na neku tripoidnu domaću inačicu ambijenta „Od sumraka do zore“ pomiješanog sa sličnom animiranim likovima iz Gorillaz scenarija jest poprilično smjeli pothvat u kojem bi svatko manje vještiji i idejno lucidniji pao na zadatku.
No, eto, Grabber je uspio Yayu i Antića pomiriti pod „jednim krovom“ i iskoristiti njihovu energiju i sinergiju u potpuno novoj priči. I nisu to samo na kilometre prepoznatljivi vokali, već i karakteri. I Yaya i Antić kao Baba Yaga kao da se natječu u izbacivanju čemera sredovječne generacije X koja je na ovim prostorima toliko puta već iskusila razne manipulacije da ju je pretvorila u mrzovoljnu konzumerističku masu koja se još samo ironijom može obraniti od obamrlosti. To samo po sebi baš i nije neki adut za pop sastav, jer dođe poput dva minusa, no onaj nužni „plus“ u priči je nevidljivi, ali čujni Grabber koji suvereno vozi najšarolikiji karusel stilova i zvukova.
Ako mu odgovara nešto što bi mogla biti podloga glazbe Rickyja Martina, on će to iskoristiti, jednako kao atmosferični blues riff, etno prizvuk ili pak moderne trap manire. Konkretno, u teme karakteristične za moderni hrvatski čemer će upumpati jarke boje i sve dići na neku hiperrealističku razinu u kojoj će i za pjesmu pomalo neprimjerene teme poput alergije ili korporativnog stanja duha odzvanjati jednako zanimljivo kao i dobro znani motivi dilerskih sudbina. Dakle, defetizam i hrvatski ‘ništa se ne može’ blues su teme koje su u glazbenom svijetu već pomalo passe, no Grabberova intervencija u Baba Yagi upumpava neku nove nove sokove i stvara svojevrsni izmješteni dalijevski rakurs u kojem, simbolički kazano, slonovi imaju dugačke noge tanke poput čačkalica, u kojima se satovi tope i u kojima drveni potpornji drže crte lica.
U toj konstelaciji Yaya i Antić zajedno zvuče kao da su oduvijek bili scenski kompatibilni i da je pravo čudo kako netko nije došao na Grabberovu ideju puno prije, što opet ide u prilog Grabberu, jer lako je nakon tuđe uspješne ideje biti pametan.
Jedini hendikep u cijeloj ovoj priči ne tiče se samog albuma, već onog što dolazi nakon njega, a to su koncerne promocije, jer izvesti sve što je na albumu „Musaka“ uživo zahtijeva nemali broj iskusnih pratećih glazbenika. No možda tu ne treba brzati sa zaključcima dok se za vizualnu komponentu brine Grabberov alias Di Pietro koji je razvio priču i s digitalnim animiranim likovima. Tko zna možda se u sjeni razvija i neki hologramski hrvatski Gorillaz projekt. Sve ovisi hoće li Di Pietro od svog prijatelja Clooneyja uspjeti izmusti neku lukrativnu pozajmicu za hologramsku Baba Yagu na pozornici.
Ocjena: 9/10
(Dancing Bear, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
