Report s festivala koji ima najgoru spiku ikad.
Pandemonium festival lako bi mogao biti festival koji u Hrvatskoj može smetati svakog aktera turističkog biznisa ne samo u Umagu, već i u cijeloj Istri (a bogami i šire), jer u sezoni dobrano nabildanih cijena hrane i pića, taj isti Pandemonium kao da je došao iz „samog pakla socijalne osjetljivosti“ jer veliko pivo možete dobiti za 3,50 eura, dok se kao gost možete i najesti za 5,00 eura, što je, složit će se svaki akter turističkog biznisa, nečuveno u ljetu Gospodnjem 2024.
Pandemonium festival također bi lako mogao biti festival koji u Hrvatskoj može smetati svakog aktera glazbenog i festivalskog biznisa ne samo u Umagu, već i cijeloj Istri (a bogami i šire), jer u sezoni dobrano nabildanih cijena koncertnih i festivalskih ulaznica, taj isti Pandemonium kao da je došao iz „samog pakla anarhističke filozofije“ jer je upad na njega besplatan, kao i kampiranje za svakog tko tamo dođe sa svojim šatorom, što je, složit će se svaki akter glazbenog i festivalskog biznisa, nečuveno u ljetu Gospodnjem 2024.
Uz navedeno, festivalska lokacija je u hrastovoj šumici Zlatorog, na dvadesetak metara od mora ispred kojeg je sama Majka Priroda, a ne ljudska ruka i stotine tona betona, kroz milijune godina napravila prostrane kamene ploče idealne za izležavanje i sunčanje, kao i lak i ugodan ulazak u more (a s te lokacije i Sunce zalazi direktno u more, ali ga masa turista ne ispraća svake večeri aplauzom kao što je, recimo, slučaj u Zadru).
Od masivnih projekata koji su (bili) ljudskih ruku djelo, kojih dvjestotinjak metara sjevernije puca pogled na obližnji potopljeni kamenolom, oliti slano jezero ispunjeno morskom vodom jer su u prošlosti vrijedne i pohlepne ručice, poput patuljaka u Tolkienovom djelu, kopale i vadile kamen do te mjere dok nisu napravile rupu kroz koju je prodrlo more i poplavilo njihove dotadašnje napore.
Hrastova, a ne borova, šuma na Zlatorogu pak odaje potpis desetljetnog truda Izviđača koji su vjerojatno od neugodne ledine, koju su od lokalnih vlasti u prošlosti dobili kao lokaciju za kampiranje, napravili ugodni hlad. U toj istoj šumici uz more jedna udruga mladih iz Umaga, dakle godinama, organizira spomenuti festival, što je svakako svojevrsna „najgora spika ikad“ u praksi hrvatskog turizma, jer smo navikli da je potpuno normalno da se primjerice jedan Otok (O)Bonjan, koji su također pošumljavali Izviđači i tamo kroz živu stijenu uklesavali stazice i ravnali prostore za šatore, otme koncesijskim makinacijama i daje u najam holivudskim zvijezdama da tamo održavaju skupe seanse za sljedbe obožavate dubokog džepa.
Što se tiče atmosfere Pandemonium festivala, ona je toliko opuštena tijekom dana i tijekom večeri ispunjenih glazbom s dva floora da se to kosi sa svim pravilima i strategijama unošenja nervoze u hrvatski turizam, pa ćemo se složiti da je i tu u pitanju najgora spika ikad.
Ono što se na svim festivalima obično zove „Main Stage“ na Pandemoniumu se zove „Opera stage“. Sama pozornica visoka je kojih 10 centimetara, tako da treba odati počast organizatorima u vještini pronalaženja najnižih praktikabela ikad (plesni DJ floor se zove “Ambasada Ravioli”). Taj Opera stage smješten je ispod šatorske tende ukrašene spaljenim plastičnim vrećicama i tu ima prostora za svega stotinjak ljudi. Svi izvan tog prostora mogu samo slušati glazbu s razglasa jer pogled sa svih strana „puca“ na natiskanu gomilicu ispod tende, dakle i tu je u pitanju najgora spika ikad.
Želju za nastup upravo na tom i takvom festivalu izrazila je trenutno najtraženija hrvatska glazbena zvijezda (ne, nije Thompson), a to je Baby Lasagna koji koncertira posvuda, a uskoro će i na tri, u jednom danu rasprodana, koncerta na prestižnoj zagrebačkoj Šalati.
Organizatori Pandemoniuma, koji imaju najgoru spiku ikad, shvatili su kud to može odvesti i nisu se dali smesti. Umjesto da udare na sva zvona tko im dolazi i da ime „Baby Lasagna“ istaknu najvećim fontom na svojim vizualima, odlučili su mu dati slot u petak u 23:30 sati i najaviti ga kao „????????“, što je njihova šifra za gosta iznenađenja.
„Nedavno su me zvali ljudi sa Špancirfesta i pitali mogu li svoju koncertu minutažu od 30 minuta povećati na 40 minuta. Organizatori Pandemoniuma su me pak pitali mogu li minutažu od 30 minuta skratiti na 20 minuta“, rekao je publici u oduševljenju Baby Lasagna nakon prve izvedene pjesme te večeri na Opera stageu, popevši se na bas kutije dok je glavom skoro dodirivao strop tende, a potom je uzviknuo: „Ovo je moj najgori koncert ikad!“
Kao novinar i kritičar jedva sam dočekao da kaže tako nešto, što zbog odabira naslova u ovoj klikbejt eri, što zbog toga jer je otvorio opciju da iskritiziram taj nastup do daske jer su za to postojali svi tehnički (pred)uvjeti. Ali mladac me zajebao, kao i tonci zaduženi za zvuk. Za početak zvuk nije bio nimalo loš i tu upućujem kritiku ton majstorima da idući put budu malo manje agilni i da ozbiljno shvate svoju ulogu na festivalu čiji je egido „Najgora spika ikad“.
Lasagna, kojeg sam, eto, prvi put gledao uživo, pokazao se kao Keith Flint u najboljim godinama. To nije bio divlji nastup, već predivlji, koliko je sebe dao u pjesmama koje je njegov bend jednako moćno nosio, a čak je bilo prostora da dvojica multiinstrumetalista u njegovom sastavu (od kojih je jedan njegov rođeni brat) zasviraju i plastični dječji saksofon i trombon i da sve postane još više, što bi Ameri rekli; hilerijus.
Balada tu nema, pa je preporuka svima koji će pohoditi njegove koncerte da počnu plesat i divljat u isto vrijeme kad i on jer taj njegov stilski dance-punk-metal hibrid ne ostavlja prostor za ništa drugo. U skladu s najgorom spikom ikad, Baby Lasagna je već tijekom koncerta rekao da te večeri neće svirati „Rim Tim Tagi Dim“, što je kod mene osobno izazvalo još veći respekt.
No navaljivanje publike na kraju da čuje i tu pjesmu bi slomilo valjda i najveće karaktere u tom trenutku. No da bi Baby Lasagna uspio održati svoju riječ pobrinuo se kompjuter, sempler ili neki drugi dio elektronike koji je crk’o nakon dva-tri uvodna takta i to dvaput. Tako da, hvala kompjuteru, sampleru ili nekom drugom dijelu elektronike što je bio na nivou najgore spike ikad. Doći na Pandemonium i svirati hitove? Tko je to vidio?
Nakon Baby Lasagne, Opera Stage je preuzeo zagrebački trojac Ki Klop, jedno od najugodnijih diskografskih iznenađenja ove godine koje sam također te večeri gledao premijerno u Umagu. Mislim da je najbitnije od svega reći da uživo bolje zvuče nego na albumu i pravi bendovi znaju da je to najbolji kompliment. Uz to, nakon Baby Lasagne se publika potpuno raspršila, a Ki Klop ju je mic po mic, pjesmu po pjesmu vratio natrag svojim zaraznim grooveom koji nije nimalo petparački.
Jako dobri su bili i Novosađani Monohrom, rock kvartet koji sam također prvi put gledao i slušao uživo. Njihov stil bih nazvao pop punkom na vojvođanski način (što je skoro pa duboko ukopanu u tradiciju tamošnje scene), a uz to nisu skrivali oduševljenje što su prvi put u Umagu, dakle i oni su prštali pozitivnim adrenalinom na mjestu najgore spike ikad.
Koncertni petak na Pandemoniumu je otvorio ljubljanski impro trio Bankina Faso (koji je dobro vozio dok se na kraju nije zabio u bankinu traljave izvedbe „Tequile” The Champsa), a potom još jedan slovenski bend, Bregove dere, u kojem je u klasičnoj rock postavi svirao i violinist. Oni su donijeli solidnu dozu eksperimentalnog rocka na tragu onog što radi Michael Gira i Swansi, ali u ovom slučaju daleko tiše.
Hrvatska grupa Pokle je u svojim redovima pak imala i čovjeka na trianglu jer su učešće na najgoroj spiki ikad shvatili ozbiljno, a na počinak sam krenuo uz prve taktove Cure i dečka u neko gluho doba noći.
Naime, na Pandemoniumu sam ostao daleko duže nego što sam planirao jer sam i sam prilično ozbiljno shvatio njihov slogan „Najgora spika ikad“. Slijedom toga mi nije padalo na pamet pratiti festival sva tri dana, već samo eventualnu blamažu Baby Lasagne (do koje nije došlo). No obzirom na sve doživljeno, možda iduće godine promijenim mišljenje, time i planove, jer najgora spika ikad zrači nekim čudnim magnetizmom.
PS: Do trenutka objave ovog reporta organizator mi se nije javio na telefon, a dogovorili smo se da će mi poslati fotografije njihovog službenog festivalskog fotografa. Upravo iz tog razloga možete gledati samo ovih par mojih najgorih koncertnih fotografija ikad.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
