Najteže je pisati o nekome o kome postoji nekakav opći konsenzus. Nije čak niti važno kako se i zašto taj neki konsenzus formirao niti je li on ‘pozitivan’ ili ‘negativan’, dovoljno je naprosto da on postoji gotovo pa zapisan u kamenu.
Kako u takvoj situaciji možebitno napisati i nešto što nije dio dogme i apsolutne istine koja se apsolutno prihvaća? Dapače, apsolutno je ‘ono što je u potpunosti lišeno svakog odnosa prema drugom i što se može definirati bez ikakva odnosa’ pa samo po sebi ne ostavlja nikakvog prostora za raspravu.
Razmišljajući o ovome tekstu, vidio sam u glavi raznolike paklene vizije – gledao sam kako me Bošnjak ‘skrinšota’ na svojim ŠRNGKNUŠDP stranicama uz neku tobože duhovitu opasku, vidio sam kako postajem kolega Hrvoje Horvat na kojeg se onomad sručilo sve drvlje i kamenje kad je napisao da je danas svjetski poznata pjesma Baby Lasagne najgora od ponuđenih u tadašnjem izboru za Doru, vidio sam salve podsmijeha u komentarima na još neobjavljeni članak poput: „A koji je k. uopće taj lik koji piše o tome” ili „Ne valja mu Lasagna, a tko uopće zna tko je on ili sluša njegovu glazbu” i slične danteovske permutacije jednog te istog koje se svakodnevno mogu vidjeti na društvenim mrežama na sve što bilo tko kaže o nečemu.
I istina je, teško je i općenito iz pozicije glazbenika pisati o glazbi i glazbenicima čak i kad se ne piše o izvođačima koji su postigli status ‘apsolutne istine’, a još više iz pozicije nekog tko može samo sanjati da će nastupiti na ogromnoj pozornici u vrijeme adventa pred valjda cijelom Koprivničko – križevačkom županijom sa svojim pjesmama o, na primjer, problemima transrodnih osoba ispjevanih na engleskom jeziku. Netko bi bez ikakvog problema sve što je o Baby Lasagni rečeno iz pera takvog nekog autora, a nije dio ustaljene dogme, mogao prozvati običnom zavisti i ljubomorom ili običnim ‘sranjem’ koje dolazi od nekoga tko i inače ‘sere bez veze’.
Kako, dakle, napisati išta o nekome tko je munjevitom brzinom osvojio cijeli svijet, u nekoliko sati rasprodao nekoliko Šalata, najavio svjetsku turneju bez da još uopće ima objavljeni album, nekome za koga su svi od reda rekli da je nešto najbolje što je Hrvatska ikad glazbeno ponudila i, na kraju krajeva, nekome tko se čini kao super normalan i nedvojbeno talentiran lik?
Sve rečeno apsolutna je istina osim možda ovog ‘glazbeno’ jer prije bi trebalo reći da je to nešto najbolje što je Hrvatska ponudila iz svoje inače nepostojeće rinfuze ‘showbiznisa’. Jedina hrvatska prava showbiznis zvijezda je Baby Lasagna i ostalog pravog showbiznisa dostojnog svjetskih okvira naprosto nema (‘Yalla habibi’ Housera ne želim ni spominjati osim u ovoj rečenici u kojoj spominjem da ga ne želim ni spominjati). Koliko je tu pak riječ o najboljoj ‘glazbi’ naspram, na primjer, nekih drugih ostvarenja iz nekih drugih žanrova poput jazza, suvremenih interpretacija tradicionalne glazbe, klasike i ostalog neka ostane visjeti u zraku jer je takva usporedba nemoguća, ako ne i potpuno nepotrebna.
Baby Lasagna apsolutni je broj jedan showbiznisa u glazbenoj formi, točka.
Kao što sam već spomenuo, na sinoćnji je koncert održan povodom koprivničkog adventskog programa na glavnom gradskom trgu došla valjda cijela naša županija. Kako i ne bi jer bila je to jedinstvena prilika da svi besplatno vide nekoga za koga je čak organiziran doček na glavnom zagrebačkom trgu i nekoga koga se ove godine na svim medijskim kanalima gledalo svakodnevno. Došli su doslovno svi, i oni koji zaista vole Baby Lasagnu i oni koji ga ne vole, ali su doveli nekoga tko ga voli, i svi roditelji i vitalne bake i djedovi sa svojom djecom i unucima koji su demografski vjerojatno i najveći njegovi fanovi, a koji su tu svoju mladunčad odmah po početku koncerta digli visoko u zrak da bolje vide, i slučajni prolaznici i oni koji koje glazba uopće ne zanima, ali jednostavno vole ići na te nekakve događaje u gradu za vrijeme blagdana… Svi.
Hrvati i inače imaju jednu zanimljivu karakteristiku, a to je specifičan animozitet prema drugim Hrvatima u Hrvatskoj jer svi bi Hrvati najviše od svega voljeli da je Hrvatska samo ono mjesto u kojem oni žive i za koje bi najbolje bilo da ga ostali Hrvati iz ‘svojih Hrvatska’ uopće niti ne posjećuju (osim možda kad treba zaraditi u vrijeme ljetovanja ili zimovanja), a koji onda na koncertima poput ovog na trgu kad Baby Lasagna kaže: „Malo nas je vrijeme prevarilo, tu kod vas nije baš kao kod nas u Istri“ sebi u bradu, ali dovoljno glasno da ih čuju i drugi odgovore: „Pa kaj si onda opče tu dolazil ak’ ti je zima?“ I takvi su sinoć došli.
Jesu li se zabavili ili ne (osim na „Rim Tim Tagi Dim“) teško je reći jer, osim najvećih i najmlađih fanova u prvim redovima, ipak je riječ o Podravcima koji od zabave više vole većinom rezervirano stajati (ako već na ramenima ne moraju nositi svoju djecu), pomalo podozrivo gledati prema pozornici i tu i tamo prokomentirati nešto poput: „Ništ’ ja to ne razmem“, pa ćemo i to ostaviti na interpretaciju nekome drugom.
Ono što je bilo jasno je da su svi prisutni željno iščekivali konačno vidjeti i čuti o čemu se tu točno radi i odakle sva ta pompa, a toga je itekako svjestan i Baby Lasagna koji koncert počinje dramatičnim uvodom koji se s razglasa čuje prije nego na pozornicu kroči bend i koji podsjeća na one spektakularne i dramatične izlaske boksača u ring. A kad napokon i izađe u ring, intenzivan glazbeni boksački meč traje od prve do zadnje minute – Baby ne prestaje skakati, plesati, komunicirati s publikom, tražiti ruke u zraku, tražiti da publika izvodi neke koreografije… Sve to upotpunjeno je i izvrsnim svjetlima, iz pozornice idu vatre na sveopće oduševljenje onih koji su vatrama u prvim redovima bili najbliže, (Koprivničanci i inače, za one koji ne znaju, imaju poseban fetiš na ‘vatru’ i ‘vatreni show’ pa više-manje sve što se događa u gradu, a pretendira biti spektaklom, mora imati nekakve vatre koje šikljaju iz nečega), a Baby Lasagna niže svoje hit singlove jedan za drugim.
Baby je i inače u još jednoj specifičnoj situaciji u odnosu na neke druge izvođače, a to je da još nema objavljen album pa je prisiljen uživo izvoditi i materijal koji nitko nikad nije čuo. U njegovom slučaju to specifično ipak nije problem jer je većina ljudi došla gledati njega, a ne slušati pjesme pa zapravo nikome i nije važno znaju li to što izlazi iz razglasa ili ne. Što se pak razglasa tiče, on je bio neobično tih, pogotovo u odnosu na tonsku probu koju sam slučajno čuo u svojoj dnevnoj šetnji s djetetom, navodno zato da sve skupa ne bi bilo previše bučno ostaloj djeci koja su malo starije od mojeg djeteta pa su došli na koncert. Kao jedan od sinoćnjih odraslih slušatelja, moram priznati da je to malo šteta jer pjesme i produkcija kakvim raspolaže Baby Lasagna svoj puni potencijal svakako ostvaruju tek kad se izvode znatno glasnije od onoga kako je to sinoć bilo na trgu, a još pogotovo ako se radi o koncertu na otvorenom gdje dio publike stoji gotovo dovoljno daleko od pozornice da zvuk kasni za onim što se na pozornici događa.
Drugi potencijalni problem mogao bi ležati u činjenici da je koncert trajao tek oko sat vremena, s obzirom da ovog puta Lasagna nije imao goste, a nije svirao ni obrade, ako ni to zapravo nije nikakav minus jer mu je publika demografski pretežito takva da dva sata niti ne bi mogla izdržati.
Što se same mjuze tiče, i dalje je to u suštini ono što je nekad davno radila Manntra, ali nešto mekanije, pitkije i daleko bolje. Formula je otprilike metalcore koji se u Lasagninom slučaju samo vizualno naslanja na etno, a kojem je dodan dašak pop glazbe i techna. Može se to nekome činiti banalnim, ali da je formulu ubosti lako, ubo bi sva’ko, a to nikako nije slučaj.
Što se mene tiče, a to je najmanje važno, meni to sve skupa zvuči kao neka vrsta novog lunaparka u kojem se mogu zamisliti kako se sudaram u druge onim autićima dok svira „IG boy“. Osobno me sve to podsjeća na nekakvu Coloniju novog doba i prilagođenu globalnom tržištu. Umjesto na loš electro – dance, naslanja se na daleko bolji pop – techno – metalcore i daleko je bolje i od novih Gršeovih pjesama kao što je „Forza“ koja je doslovno Colonia (solo Indira čak se doslovno zove Indira Forza), a sad tko je tu arbitrar ukusa pa da kaže da je ovo prvo bolje od ovog drugog ili obrnuto ili sudi o nekakvoj ‘intrinzičnoj kvaliteti nečega’, nije i ne može biti nitko.
S treće strane, Baby Lasagna doslovno jest ono što je Colonia rekla 2001. na albumu „Milijun milja od nigdje“ – Stisni šake, stisni zube, budi što jesi, pokaži što znaš, hodaj pravo, ne gubi nadu, imaj vjere, tvoje vrijeme će doć’ jer život nije ni bajka ni san, život nas tjera u novi dan, preko trnja i kamenja, ponesi boje svojih zastava, svijet voli pobjednike, voli zlatno znamenje, kada si prvi svega si vrijedan, na tronu može biti samo jedan.
To je, mislili vi da sam ja lud ili ne, gotovo doslovno put Baby Lasagne od nepoznatog glazbenika iz Umaga do svjetski poznate zvijezde koja je danas u Hrvatskoj jedina na tronu i svi ga vole jer svijet voli pobjednike i zlatno znamenje. Isto kao što su rekli i „ti da bu di bu da“, a danas „rim tim tagi dim“.
U tome nema ničeg lošeg, dapače, „it’s just the state of things“.
S četvrte strane, Marko i njegov tim i dalje sve rade besprijekorno, a što je lako provjerljivo u rezultatima koje njihov rad, trud i znanje daju. Rasprodani koncerti, svjetski hype, maltene rasprodana svjetska turneja ‘na neviđeno’, milijuni pregleda na YouTube – u, izvrsna koncertna produkcija i napucani jednosatni show, još bolji PR i komunikacija prema fanovima… sve je tu, sve besprijekorno, i na tome svima još jednom valja čestitati.
I sad na kraju, treba li uopće o Baby Lasagni više nešto i pisati, a pogotovo ako se ne uklapa u već postavljenu ‘apsolutnu istinu’? The people have spoken, navodno je rekao Edward I. Koch 1989. godine. Sve dosad rečeno bez ikakvog problema se može baciti u smeće, a da se stanje stvari niti najmanje ne promijeni jer Baby Lasagna jest i ostat će broj jedan što god netko mislio o tome.
Može li se uopće pisati kontra ‘apsolutne istine’? Možda i može, ali ne tako da je se propituje već da joj se jednostavno uz bok stavi druga kolekcija činjenica koju možemo ili ne moramo uzeti kao ‘istinu’, a koja je za razliku od ove apsolutne definirane bez odnosa s nečim, ipak definira u odnosu na nešto.
Rekao sam što sam rekao, a sad je na redu svekoliko pučanstvo na društvenim mrežama ili možda već spomenuti Bošnjak i njegov „populizam s tamne strane“.
Na kraju svih krajeva, važno je jedino jesu li se ljudi zabavili ili ne. Baby Lasagna svakako se svojski i s najboljim mogućim glazbenim proizvodom za zabavu potrudio da se to i dogodi. Uostalom, a kao što je navodno rekao Rick the Hormone Monster; „It’s showbiz, baby“.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
