Koliko god nakon par EP-ija očekivali album Lovely Quinces, to se još uvijek nije obistinilo u slučaju Dunje Ercegović. Možda, sasvim neočekivano, u dugosvirajući format ušla je sa svojim intimnim side projectom Bad Daughter.
Dunja Ercegović se kao Bad Daughter prvi put pojavila pjesmom „May irrationally rational noise ail” podignutoj na Bandcamp 22. prosinca 2016. godine. Slijedile su je „When I Was A Kid” i „Comet Grounds”, da bi u veljači 2017. godine Bad Daughter dodala i „Pick the girl…not your nose” i „Phillipe Go”. Krajem iste godine Bad Daughter je odlučila otkriti svoj identitet, kao i činjenicu da su sve pjesme snimljene smatrphoneom.
Cijela stvar je tada tu stala, a Dunja je bila u nakani svoj prvi umjetnički alias Lovely Qunces dići na nivo benda. To joj je u pretpandemijskoj 2019. pošlo za rukom, mirisalo je i na album u tom trenutku, no globalna situacija je pomutila planove. Možda je bend Lovely Qunces i mogao ući u studio, no odluka da se to ne učini, vjerojatno ponajviše iz razloga što su kao sastav iza sebe imali premalo nastupa, čini se opravdanom.
Jednom kad je Lovely Quinces postao bend, nema smisla raditi korak unazad. Isposnička vremena utjecala su na Dunjin kreativni izričaj jer je opet više-manje bila sama u igri. I tu se isposnički outfit Bad Daughter ukazao kao rješenje. Nekadašnji izlet danas je Dunjin comeback u izmijenjenom okviru.
Iako bi po slojevima elektronike, nastalih u suradnji s producentom i aranžerom Leonardom Klaićem, „Let Me Panic“ mogao biti etiketiran kao pop, ili pak inteligentni pop (iako mi taj termin pomalo ide na živce), on ipak ne može prikriti Dunjin rokerski bunt i frustraciju, jer nema tog popa koji ima takav ključajući karakter kakav ima „Let Me Panic“. A on se osjeti i pored toga što je Ercegović primirila svoj vokal, jer ona bez naboja očigledno ne može pjevati. Mora proživjeti svaki stih.
Album otvara „Favourite Game“, singl koji je na početku lipnja ove godine i s video spotom predstavio novo poglavlje Dunjine karijere. Pjesma u manje od tri minute razvije predstavljanje, dok Dunja uvlači slušatelja u svoju „Omiljenu igru“ u kojoj dominira riječ „simple“, odnosno „jednostavno“. Upravo ta riječ biva i zapečena u memoriji u kojoj Bad Daughter poput Kirke odašilje elektricitet svoje dominantne moći, dok pratnja vojničkih doboša prije ukazuje na odlazak u rat ili na stratište, a ne u ljubavni zagrljaj. Dakle, već ta „Favourite Game“ ima više elemenata provociranja, obično, plošne poruke pop pjesme, zbog čega se baš ne može naivno pomisliti da je Dunja ozbiljno zagazila u pop vode.
Naredna „New Lover“ donosi hladno-vruću emotivnu igru ljubavnog trokuta, dok Dunja skenira muški mozak u škripcu. „Body And Soul“, koja bi mogla biti novi singl, predstavlja zanimljiv baladni miks u kojem kao da Fiona Apple susreće Annie Lennox u smislu unutrašnjeg propitivanja, što su dakako odlike zrelosti. „Savage“ upucava plesni ritam u dobrom trenutku, jer bez obzirao je li Bad Daughter Dunjina vizija popa ili njegova provokacija, ipak treba ispoštovati neke stare kanone, a to je da ritam u nekom trenutku mora ‘potjerati’. Spomenuta pjesma čak ima prostora da sve to potraje malo duže i da se osebujnije razvije, a ne da se njena odlična atmosfera skonča nakon tri i pol minute. Gotovo za poželjeti da neki remikser uzme ovu stvar u svoje ruke. Ne bi to nimalo naškodilo ni blondiejevskoj „Thick“ koja je slijedi.
U početku je „Eyes On You“ u svom narativu najbliže počecima Bad Daughter, uglavnom zbog lo-fi gitare u pratnji, no potom aranžman ne ode samo previše pompoznu ‘u nebesa’, već se i ‘vojno-dobošarski ugođaj’ s početka albuma nepotrebno vraća, što sužava spektar. Naime, Leonrad Klaić osim što je producent je i bubnjar grupe She Loves Pablo. Vjerojatno su ti dramatični rikošetirajući virbli po dobošu njegov ‘favourite game’. Nedvojbeno takav pristup podiže dinamiku, ali narativ ipak zahtijeva da tempo treba odnijeti više prevage na „Let Me Panic“. Narodski kazano; treba malo više čage, a manje stoneriranja (drugim sredstvima).
I to posebno s obzirom na to što predzadnja „Drown Her“ uz klavirsku pratnju uranja u noir najdublje i time ispisuje najposebnije poglavlje ovog albuma. Upravo je „Drown Her“ maksimalno oslobođena ‘pozadinskog vatrometa’, a gađa najemotivnije i najsnažnije. „Drown Her“ po svemu treba biti zadnja, jer jednostavno ‘potapa’ posljednju „Fuck Paris“ koje je u narativu ‘odustajanje’. Dakle, ‘utapanje’ i logično dolazi nakon toga.
Također je teško reći je li dobro što album sadrži osam pjesama. Svakako sam pobornik da se treba riješiti svakog balasta koji ne zadovoljava što kvalitetom, što konceptualno, ali „Drown Her“ je nekako otvorio prostor za više, možda zbog klavira koji posebno dobro leži Dunjinom vokalu i općenito interpretaciji. No i ovako kraće izdanje zaslužuje da ga se pozdravi obzirom na kvalitetu koju donosi i koja ne samo lokalno, već i globalno odražava zeitgeist.
Dunja je s „Let Me Panic“ kao kantautorica napravila veliki iskorak u nešto za nju novo i nije se pri tome nezgodno okliznula. Bad Daughter bi također trebala biti i izazovna za domaći radijski eter, no vrag će ga znati u ovim suludim prilikama u kojima za kvalitetu nitko previše ne pita. S doživljajem Bad Daughter uživo se zna još manje jer ni koncertna budućnost, bar do proljeća, ne izgleda ružičasto. Možda je stvarno vrijeme za paniku.
Ocjena: 8/10
(LAA Agency, 2021.)
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.